Volim svoje dijete, ali se još ne znam ponašati kao majka

Naravno da sam sa 14 godina bila premlada jer se ni sama nisam znala ponašati kako treba, a kamoli kao majka. Da sam tada to shvatila, ne bih to uradila.

Dok neobično zrelim glasom priča o svom prekinutom djetinjstvu, dvadesetdvogodišnja Romkinja Armana Musić kaže da ipak život ne može zamisliti bez svoje djece.

Priča da je i nju majka rano rodila i da je uvijek upozoravala kako ne smije napraviti istu grešku.

„Kada sam zatrudnila, shvatila sam da sam pogriješila. Bila sam mlada i ponijelo me društvo i momak. Sada sam majka troje djece i moram se boriti“, kaže Armana koja danas sa porodicom živi u napuštenim barakama Tvornice cementa u Kaknju.

Želja joj je da jednog dana nadoknadi sve što nije uspjela uraditi, ali dok su djeca mala, kaže da ne razmišlja o tome.

Armana i njena porodica žive u ekstremnom siromaštvu i za život snalaze na sve moguće načine. Iako ima završenu srednju zanatsku školu, njen muž ne uspijeva naći posao pa na deponiji sakuplja staklo i limenke i pri tome za pet dana zaradi od 20 do 40 km.

„To je malo i ni sama ne znam kako uspijevamo preživiti sa tim. Svakodnevna borba me čini umornom, ali svojoj djeci moramo obezbjediti barem ono osnovno“, kaže Armana.

Njena vršnjakinja, Elvira Sejdić, kao i Armana, u brak je ušla sa 13, a prvu je bebu rodila sa 14 godina. Kaže da joj nije žao što se rano udala, iako su i njeni roditelji bili protiv tog braka.

Prisjeća se trudnoće koja nije bila nimalo prijatna jer je kao djevojčica bila sitne građe zbog čega je imala česte bolove.

„Ne kajem se što sam rano postala majka, volim svoga muža i svoju djecu jer je ljubav koju dijelimo sada jača nego ikad“, kaže Elvira koja nema završenu školu, ali, kako kaže, sebi je obećala da to neće dozvoliti svojoj djeci.

Njena porodica je imala sreću jer im je općina u kojoj žive dodijelila stan od 50 kvadrata.

Međutim, ostaje svakodnevna borba za preživaljavanjem, prisjeća se Elvira.

Da bi preživjeli, njen muž traži po kontejnerima i sakuplja željezo. Ali, Elvira svoju djecu, kako kaže, nema namjeru slati na ulicu da prose.

„Težina života me tjera da idem dalje jer si želim dobar život sa svojim mužem i djecom“, kaže Elvira.

Armana i Elvira primjer su mladih majki Romkinja kojih sa sličnim sudbinama u Bosni i Hercegovini ima mnogo.

Zapravo, niko ni ne zna koliko jer u BiH ne postoji jedinstvena statistika o broju Roma, a samim time ni broju maloljetničkih brakova i maloljetničkih trudnoća u romskoj zajednici.

Podaci iz popisa stanovništva iz 2013. godine govore o broju od 12 hiljada Roma u BiH, ali jasno je da to nije realan broj.

Specijalni izvještaj Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, uz podršku Misije OSCE-a u BiH iz 2013. godine, pokazao je da na teritoriji BiH živi oko 50 hiljada Roma.

Međutim, neka romska udruženja tvrde da se taj broj kreće negdje oko 70 pa čak i stotinu hiljada Roma koji žive na području BiH.

Bilo kako bilo, Romi u BiH su najbrojnija nacionalna manjina. Najmanje ih se školuje i radi, ne uživaju nikakva prava, a svakodnevno su izloženi najgorim oblicima diskriminacije.

Podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz 2013. godine, navode da je pet od deset pripadnica romske populacije (u dobi od 20 do 24 godine) i dva od deset pripadnika romske populacije, stupilo u brak prije svoje 18. godine.

U općoj populaciji, skoro nijedan muškarac (oko 0,6 posto), u dobi od 20 do 24 godine, nije stupio u brak prije svoje 18. godine.

Kod djevojaka u općoj populaciji, taj broj je oko četiri puta manji nego u romskim zajednicama. (Jedna od deset djevojaka, u dobi od 20 do 24 godine, udala se prije 18. godine).

Djecu je potrebno zadržati u školi

Predstavnica Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija za BiH (UNFPA), Doina Bologa, kaže da trudnoća kod mladih tinejdžerki može uzrokovati zdravstvene probleme i smatra se trudnoćom visokog rizika.

„To sve vodi ka nemilosrdnom krugu siromaštva koji se prenosi sa jedne na drugu generaciju“, smatra Bologa.

Takve odluke, prema njenom mišljenju, bile one pod pritiskom ili ne, odražavaju se na njihove živote u smislu pristupa školovanju i zdravstvenim uslugama.

„Slamanje tog lanca siromaštva značilo bi da ove djevojke moraju imati pravo na obrazovanje, kako bi bile u mogućnosti rasuđivati o bitnim životnim odlukama, kao što su brak i djeca“, kaže Bologa.

Ali, budući da je izvana teško vršiti uticaj na izazove unutar zajednice, Bologa smatra da je potreban neko iz zajednice, ko može ukazati na posljedice preuranjenih brakova i trudnoće.

„Zato bitnu ulogu igraju osobe koje mogu biti uzori tim ljudima. Nisu samo dovoljni poticaji iz oblasti zdravlja, na romsku djecu važno je uticati kroz sistem obrazovanja kako bi se ta djeca zadržala u školi“, smatra Bologa.

Tradicija ili ne, zakon kaže drugačije

Prema porodičnim zakonima u BiH, maloljetnim osobama nije dozvoljeno sklapanje braka, osim kada se radi o osobi sa navršenih 16 godina života, za koju je utvrđeno da je fizički i psihički sposobna da vrši prava i dužnosti koje nastaju u bračnoj zajednici.

Krivičnim zakonom BiH (u oba bh. entiteta i Distriktu Brčko) predviđene su zatvorske kazne za punoljetne osobe koje žive u vanbračnoj zajednici sa osobom mlađom od 16 godina kao i za roditelja ili staratelja koji maloljetnoj osobi omogući ili je navede na brak.

Budući da zakonodavstvo BiH nije usklađeno sa međunarodnim standardima, ugovoreni maloljetnički brakovi ne tretiraju se kao trgovina djecom, već najčešće kao zanemarivanje djeteta.

Razlozi zbog kojih mladi Romi i Romkinje prerano stupaju u brak, usko su povezani sa siromaštvom, smatraju sociolozi.

Međutim, u nekim zajednicama, bez obzira što romska djeca idu u školu i njihove porodice možda nisu slabog materijalnog stanja, kada napune 12 godina, ona napuštaju školu jer ih uskoro čeka brak.

Mnogi Romi će reći da je to normalno jer se radi o njihovoj tradiciji.

Rom Mujo Fafulić, direktor udruženja Romalen iz Kaknja, kaže da ugovoreni brakovi nemaju nikakve veze sa tradicijom.

„To je obična laž i radi se o čistoj trgovini ljudima. Društvo, institucije i policija uglavnom ne reaguju na takve stuacije iako zakon jasno nalaže da dijete u tim godina ne može donositi odluke o svom životu“, smatra Fafulić.

Postoje, kaže Fafulić, mnogi roditelji mladih Romkinja koji se žestoko protive ugovorenim brakovima, jer su i oni često djeca takvih zajednica.

Ali, postoje i mlade Romkinje koje nisu pod prisilom stupile u brak.

Moguće je da ulogu igra i genetika zbog koje mlade romkinje ranije sazrijevaju u odnosu na ostalu djecu, pa je i to neka vrsta opravdanja, kaže Fafulić.

Mirela Begić iz Udruženja Romalen, međutim, kaže da su razlozi najčešće povezani sa neupisivanjem djece u obrazovni sistem ili napuštanje istog.

„Kada bi se više ulagalo u obrazovanje romske djece, znatno bi se smanjio broj djevojčica koje su se udale ili rodile prije svoje 18 godine. To je jedini način. Dakle, ne radi se o nikakvoj tradiciji, već je to najčešće zato što ta djeca ne idu u školu“, smatra Begić.

Mujo Fafulić kaže da sve dok ostatak društva ne reaguje na stvari poput preranih brakova ili male romske djece koja su pod prisilom prose na ulici, situacija se neće promijeniti.

„Ako tvrdimo da smo osjetljivi na tu djecu i to nam zaista smeta, onda valjda treba da natjeramo nekoga na odgovornost. Kada jednog Roma zatvorite jer je ugovoio brak djetetu ili ga je poslao na ulicu na minus 15 stepeni da prosi, vjerujte mi da u romskoj zajednici neće to tek tako proći“, poručuje Fafulić.