mRNA vakcine ne mogu izmijeniti našu DNK
mRNA/iRNK vakcine ne mogu se ugraditi u našu DNK i izmijeniti naš genom niti nas genetički modifikovati jer niti ove vakcine niti naš organizam sadrže enzime koji bi to omogućili. Radi se o enzimima reverzna transkriptaza i integraza Reverzna transkriptaza „iščitava“ RNK na DNK, što je proces potpuno suprotan od onoga što se inače u našem organizmu dešava. U našem organizu se „iščitava“ DNK na RNK. Samo neki virusi, koji pripadaju grupi retrovirusa imaju ovaj enzim i mogu svoju RNK prepisati na našu DNK. Drugi enzim, integraza, ključan je „ubacivanje“ RNK u DNK, a također ga imaju samo neki virusi, dok ne postoji u organizmu životinja, pa ni nas, niti je u bilo kakvom obliku ubačen u vakcine.
Vakcine i injekcije nisu isto
Vakcine nikada nisu terapije – terapije se daju bolesnim ljudima, dok se vakcine daju kao preventiva, odnosno, služe za sprječavanje bolesti. Međutim i neke terapije, a i većina vakcina se daju injekcijom, odnosno, kako bi obični ljudi rekli – iglom.
Vakcine se nikada ne daju u vene, niti u krv, nego se daju u mišić, pod kožu ili nekad u kožu, a postoje oralne vakcine koje se daju na usta (primjerice oralne vakcine protiv polia i protiv rotavirusa). S druge strane, terapije se obično daju intravenozno. Ponekad ljudi ne razlikuju injekciju od vakcine te za sve kažu „injekcija“ i možda otuda dio pometnje oko toga šta je terapija, a šta vakcina.
Genske terapije se koriste za liječenje, a ne kao preventiva
Genska terapija je tehnika koja koristi gene za liječenje bolesti. Inače, gen opisujemo kao dio, sekvencu, lokus na cjelokupnoj DNK koji je genetička poruka za stvaranje nekog proteina.
Genska terapija zamjenjuje, uklanja ili mijenja gen kako bi pomogla u borbi protiv bolesti. Genska terapija zahtijeva DNK, jedinu molekulu koja se može ugraditi u postojeće gene, koji su također napravljeni od DNK. Genske terapije uglavnom su usmjerene na genetičke bolesti.
„To je metoda liječenja u kojem se ciljano mijenja genetički materijal pacijenta – bilo u svim stanicama njegovog organizma ili u samo određenim,, a ideja je da se zamijeni mutirani i nefunkcionalni gen s funkcionalnim“, objašnjava dr. Vanda Juranić Lisnić, virologinja s Centra za proteomiku i Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Naučnici se u cilju razvoja genskih terapija sve više okreću tehnologiji CRISPR koja omogućava izrezivanje mutirane varijante gena, koja je povezana s genetičkom bolešću, i pomoću nje pokušavaju izliječiti distrofiju, a već su u kliničkim studijama napravili napredak i s liječenjem anemije srpastih stanica. Postoje načini unošenja ispravne verzije gena, primjerice preko virusnih vektora (AAV), pa čak i utišavanja gena koji dovodi do genetičke bolesti.
Mjesto gdje je DNK pohranjena u našim stanicama naziva se jezgra (nukleus), a ona je veoma stogo regulisana i malo šta može ući u nju kroz specijane pore. Za ulazak u ovaj dio stanice potreban poseban iohemijski „ključ“, a sve što nema taj ključ ne može ući. mRNA vakcine protiv COVID-19 ne posjeduju ovaj ključ, te tako ne mogu ući u jezgru ili stupiti u interakciju s našom DNK. mRNA ne može promijeniti DNK osobe.
mRNA (iRNK) vakcine su zapravo samo drugačiji, tehološki napredniji način unošenja u organizam tvari koja potiče reakciju imunološkog sistema da stvara odgovarajuću odbranu.
RNK vakcine ne mogu biti genska terapija jer je naš genetički materijal DNK
Neki od rijetkih primjera odobrenih genskih terapiju su Glybera, bazirana na AAV vektoru, koja je namijenjena terapiji nedostatak lipoproteinske lipaze, zatim Zolgensma, također AAV genska terapija spinalne muskularne atrofije, Luxturna, AAV terapija Leberove kongenitalne amauroze. Do sada, niti jedna genska terapija temeljna na CRISPR nije odobrena.
Genska terapija uzrokuje trajne promjene u DNK koje se prenose na stanice kćeri, na one stanice koje nastanu diobom te stanice. mRNA je privremena molekula, kratkog je vijeka, brzo se razgrađuje i ne prenosi u stanice kćeri.
„mRNA pripravci i cjepiva ne mogu biti genska terapija jer je naš genetički materijal molekula DNK. Iako su DNK i RNK molekule kemijski vrlo slične, u našem tijelu obavljaju drugačije funkcije“, dodaje Juranić Lisnić. Ona daje i slikovito objašnjenje kako DNK služi kao repozitorij uputa za cjelokupno funkcioniranje organizma (genom), a mRNA su kopirane stranice koje se onda prenose iz „sefa“ (jezgre) u „tvornicu“ (citoplazmu) kako bi naši stanični „radnici“, ribosomi, napravili novi protein. Zrele mRNA molekule se rijetko nalaze u jezgri, a još rjeđe iz citoplazme dospiju natrag u jezgru. „mRNA molekule nemaju sposobnost da se ugrade u naš genom, niti naše stanice imaju potrebnu mašineriju da mRNA prevedu natrag u DNA (DNK) - dakle ne postoji mogućnost da se mRNA molekula trajno ugradi u vaš genom“, kaže Juranić Lisnić.
RNK iz vakcina se brzo razgrađuju
Treba dodati i to da molekule mRNA/iRNK nisu dugo vremena stabilne i upravo je to razlog zašto vakcine temeljene na ovoj tehnologiji zahtijevaju specijalne uslove čuvanja. Ove molekule opstaju u našem organizmu do 72 sata, a specijalni enzima, zvani rnkaze ih razlažu na njihove sastavne dijelove. Inače, ovo su potpuno neškodljivi sastojci, koji su uvijek prisutni u našem organizmu.
„Na taj način se sprječava dugotrajno nakupljanje nepotrebnih mRNA. mRNA je uputa čega u stanici treba sada. Nema smisla da se dulje zadržava jer bi tako bilo onemogućeno brzo reagiranje stanice na okolinu i promjene uvjeta.“, dodaje Juranić Lisnić.
Jako je malo genskih terapija zapravo odobreno, i sve one su prošle rigorozne kliničke testove. Problem s genskim teapijama je to što čak ni napredne tehnologije poput CRISPR nisu bez mane – mogu praviti isijecanja genoma tamo gdje ne treba i zapravo sama modifikacija genoma nije lako dostupna niti jednostavna.
„Genska terapija, koliko god zvuči divno, je proces koji nam je i dalje za mnoge bolesti i situacije teško dostupan. Modifikacija genoma nije lagana, a jedan od za sada najtežih koraka je dostava genetičkog materijala u stanice i u jezgru. Taj proces nije 100% efikasan ni u laboratoriju na staničnim kulturama (in vitro), a u živom organizmu mu efikasnost pada za nekoliko redova veličine“, govori Juranić Lisnić.
