Linkovi

U Prijedoru pamte bijele trake i upozoravaju da su problemi i dalje tu


Arhiv - Obilježavanje Dana bijelih traka, Prijedor (Foto: Inicijativa Jer me se tiče)

Sutka Selman 1992. godine je imala 36 godina. Na radiju Prijedor 31. maja iste godine je, prisjeća se, čula naredbu da mora staviti bijelu traku. Prva naredba je bila tog dana, a potom se, dodaje, svakodnevno ponavljala.

"U stvari, to je bilo da nas obilježe, a oni su tvrdili da je to radi naše sigurnosti. Osjećaj je grozan tako da obilježeni idete, znaju ko sam, možete očekivati svašta, jer nismo bili ničim obezbijeđeni da se možemo odbraniti. Bili smo sa tim pogođeni i omalovaženi", priča ova šezdesešestogodišnja Prijedorčanka za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Krizni štab Prijedora, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS), izdao je 31. maja 1992. godine naredbu kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno isticanje bijelog platna na domovima.

Istom naredbom Bošnjaci i Hrvati su na javnim mjestima na nadlakticama morali nositi bijele trake.

Zbog bijele trake na ruci često je, kaže Selman, bila izložena pretresima na punktovima dok je posjećivala majku koja je stanovala nedaleko od njenog stana u Prijedoru.

"Stani! Vikali su, tražili i moram obavezno ličnu kartu pokazati i pitaju 'gdje ideš, zašto ideš i kome ideš'. Stotinjak je metara od moje zgrade do kuće od mojih roditelja i to ispitivanje. I u povratku onda pitaju i šta nosiš i pregledanje", kaže Selman, navodeći da je tada najčešće nosila majci i snahama sa djecom hranu i potrepštine, jer su joj oba brata u to vrijeme bili u logoru Omarska, nekoliko kilometara od Prijedora.

Svakog 31. maja se u Prijedoru, gradu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH) obilježava Dan bijelih traka, kao sjećanje na 3.176 ubijenih civila nesrpske nacionalnosti u tom gradu.

Među ubijenim Prijedorčanima, tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine, nalaze se i imena 102 ubijena djeteta.

Zloglasna Bijela kuća u logoru Omarska
Zloglasna Bijela kuća u logoru Omarska

Po prvi put u poslednjih devet godina, kako se obilježava ovaj datum, policija Prijedora je zabranila memorijalnu šetnju građana. Rješenje o zabrani izdato je veče pred obilježavanje.

U Prijedoru je Sutka Selman sa porodicom ostala sve do januara 1995. godine. Ostala je bez posla, a muž se krio, kako kaže, non stop.

"Bio je jedan komšija koji mu je stvarno pomogao kada su dolazili par puta, htjeli da ga odvedu, garantovao je za njega da nije nikakav 'nacionalista ni ekstremista', pa je zbog toga bio oslobođen. Ali je išao kopati rovove, ostali smo bez posla oboje. On je radio u banci, ja u tvornici papira. S prozora smo gledali kako kamioni voze ljude, mrtve ljude, pobijene ljude, sa brda ili iz Kozarca. Kozarac gori, sve smo to vidjeli", priča ova Prijedorčanka, koja je u ratu izgubila više od 10 članova porodice.

Danas je predsjednica humatirane organizacije "Merhamet" u tom gradu.

Odveden u logor sa 96, izašao sa 50 kilograma

Oko 30.000 osoba nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz ove logore. Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri, nakon što je njihov predmet iz Haškog Tribunala prebačen na Sud BiH.

Vidno pod stresom, Hamdija Joldić, danas se prisjeća svog boravka u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje kod Prijedora.

Hamdija Joldić
Hamdija Joldić

"Poš'o sam ja to jutro na posao u Prijedor, ali bili smo vraćeni. Zaustavili su nas na punktu. Trebala je taj dan biti i plata, nikad je ni dobio nisam. Tada je počelo pravo granatiranje, negdje oko podneva, od Omarske otuda i onda je zatutnjilo sa svih strana", kaže Joldić, prisjećajući se granatiranja rodnog Kozarca, naselja pored Prijedora, 4. maja 1992. godine.

Stanovništvo Kozarca je potom bježalo, kako kaže, prema šumi, a kasnije se opet spustilo do naselja, gdje su srpske snage odvojile muškarce od žena na lokalnom igralištu. Muškarci su potom, po Joldićevim navodima, natjerani da pješače.

"Tu, odmah na raskrsnici za Banjaluku izdvojeno je nekoliko mojih komšija. I dan danas nisu pronađeni, nazivani su nekim 'zengama' ili ne znam već čime. Došli smo do Kozaruše, tu smo sjeli, onda su došli autobusi koji su vozili te žene i djecu iz Prijedora. Poslije je došao autobus i pokupio i nas", navodi Joldić, dodajući da je prvo bio u logoru Keraterm, odakle je prebačen u drugi logor u Omarskoj, a potom u augustu u logor u naselju Trnopolje.

"Na svu sreću, preživio sam. Znam samo da nisam 56 dana otišao u wc. Znam da sam otišao sa 96 kila, a da sam izašao sa 50 u Trnopolje i znam da sam mjesec dana spavao na koljenima, jer sam tamo uspio nešto da pojedem, pa je u meni sve prsnulo. Al' eto, živ sam", ističe Joldić, koji je poslije Trnopolja izbjegao prvo u Češku, a na kraju u Sjedinjene Američke Države (SAD).

Isti problemi i nakon povratka na svoje

U Prijedoru je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, prije rata, živjelo više od 112.000 stanovnika. Oko polovine stanovništva činilo je nesrpsko stanovništvo.

Sjećanje na žrtve u logoru Trnopolje u Kozarcu kod Prijedora, 05. august 2020.
Sjećanje na žrtve u logoru Trnopolje u Kozarcu kod Prijedora, 05. august 2020.

Prema popisu iz 2013. godine, u Prijedoru živi nešto više od 89.000 stanovnika. Od toga broja, nesrpsko stanovništvo danas čini tek trećinu.
Hamdija Joldić se u Kozarac vratio 2008. godine, jer se kako kaže tu osjećao kao svoj na svome.

"To je moje, moja djedovina, tu mi je najljepše. Želio sam da učinim što je do mene za povratak, za Kozarac. Malo ko na svijetu voli svoje mjesto kao Kozarčani", priča Joldić.

No, iako je većina domova obnovljeno, Joldić priča da se povratnici i dalje suočavaju sa nekim sličnim situacijama kao na početku rata.

"I dan danas evo živimo, pokušavamo. Mi smo povratnici koji su prvi pružili ruku pomirenja, koji smo najviše nastradali. Nažalost, to ne prestaje. I dan danas imamo maltene iste probleme, samo nema ubijanja. Murali se pišu, crtaju, izjednačavaju nas kao da smo mi nekakvi fašisti", kaže Joldić.

Ipak, mišljenja je kako je suživot moguć, te za tenzije krivi političare.
Da je pomirenje moguće, pokazuje svakodnevno i svojim primjerom, jer okuplja oko 60 djece polaznika u Kulturno umjetničkom društvu (KUD) "Kozara" iz Kozarca.

"Ja igram i sve one igre koje su se igrale i nekada, a učio sam od 1972. godine i još uvijek sam našao snage da to radim. Igram i srpske, i srbijanske i hrvatske i makedonske i bosanske, bošnjačke, muslimanske nek ih zovu, ali ja tu djecu sklanjam sa ceste i trudim se da očuvam kulturu naših naroda", priča ovaj Kozarčanin, ističući da za njega ne postoje etničke granice, te da ima brojne prijatelje među svim narodima.

I Sutka Selman se sa porodicom vratila u Prijedor 2000. godine. Iz Njemačke su se, nakon samo godinu dana vratili u BiH u Sanski Most, zapadno od Prijedora. No onda su poželjeli i da se vrate kući u Prijedor.
"Kad se vraćate, imate osjećaj da će biti kao ono prije rata, prestao rat, sloboda i ne osjećate da će tu biti nekih problema. Vraćate se na svoje, ona želja da budete na svom"
, kaže Selman.

Život nakon povratka nije bio lagan. Sutka Selman i njen suprug, nakon što su se vratili u Prijedor 2000. godine, nisu mogli naći posao.

"Suprug je zbog toga ostao da radi u Sanskom Mostu, a kasnije je prešao u Banjaluku gdje je do penzije odradio. Ja sam ovdje predsjednica Merhameta u Prijedoru i malo se bavim tim humanitarnim radom, jer nisam mogla raditi. Tad sam bila i mlađa žena, 40 godina, ali nisam mogla nigdje dobiti posao", kaže Selman.

Nema opravdanja što nema obilježja za žrtve Prijedora

Gradske vlasti u Prijedoru, ni 27 godina poslije rata, nisu dozvolile niti jedno spomen obilježje u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane.

Umjesto toga, uoči obilježavanja Dana bijelih traka, najavljuju se skupovi poput proslave rođendana Viktora Orbana, premijera Mađarske ili Željka Mitrovića, vlasnika Pink televizije u Srbiji.

Za Hamdiju Joldića, radi se "o sramotnoj provokaciji, kada bi se svi trebali sjetiti najprije ubijene djece u Prijedoru".

"Vi znate da ima ovdje ljudi kojima je po dvadesetoro ubijeno iz porodice, da ima po petoro - šestoro djece ubijeno, iz jedne familije i sad mi hoćemo odati počast ubijenoj djeci i sad računajte da neko dođe sa strane nagovoren, potplaćen ili nebitno da izazove. Ja sam bio prošle godine i strašno sam se iznenadio, kod starog Hotela Balkan da je došao zamjenik gradonačelnika Žarko Kovačević i sa kokardom na glavi sjedio pred hotelom, baš na taj dan", rekao je Joldić, dodajući da "ne može shvatiti da i dalje postoji nekakva mržnja".

Povratnike u Prijedoru najviše pogađa i dalje što se ne dozvoljava spomen obilježje na žrtve, kaže Sutka Selman. Sa druge strane, dodaje ona, "30. maj se slavi kao odbrana Prijedora od napada muslimana i Hrvata".

Uoči obilježavanja Dana bijelih traka, u Prijedoru je u ponedjeljak, 30. maja održan program povodom "30. godišnjice odbrane" tog grada.

Brojne delegacije su položile vijence kod spomenika "Za krst časni", te upalile svijeće u spomen-sobi "Kameni cvijet". Kako je rečeno tokom obilježavanja, time je odata počast "srpskim vojnicima i policajcima" koji su poginuli i ranjeni na današnji dan tokom ratne 1992. godine.

"Sve to me vratilo na taj maj 1992. godine. Slave, nosaju zastave, pjevaju. Sve to nema smisla, nema logike, opravdanja, zašto se ne dozvoljava obilježje. Ubijeno je 102 djece, ubijani su civili koji nisu bili naoružani. Osjećamo se bespomoćni, ne može se doći nikako do pravde u ovom Prijedoru", navodi Sutka Selman.

Poziv za čuvanje sjećanja na žrtve Prijedora

Od marta je započeo i proces prikupljanja ličnih predmeta, dokumenata i fotografija žrtava Prijedora.

Poziv za prikupljanje porodicama žrtava i logorašima, uputio je Inicijativni odbor koji čine predstavnici nekoliko prijedorskih udruženja i Instituta za nestale osobe BiH.

Ti predmeti će biti dio stalne muzejske postavke u budućem memorijalnom kompleksu, a cilj je, kako je navedeno, da se trajno sačuva pamćenje na zločine i nevine žrtve.

Prikupljanje, evidentiranje i čuvanje svih predmeta, dokumenata i fotografija biće u kompleksu džamije u Kamičanima (Kozarac).

Komentari

XS
SM
MD
LG