Sve to negativno se odražava na životne potrebe i pravo na rad jedne od najosjetljivijih kategorija bh. društva. Osobe sa invaliditetom bolji život nisu u prilici da potraže u drugim zemljama, a u svojoj godinama bezuspješno traže stalni izvor prihoda. Među njima je i Slavena Marić- Rajić iz Bijeljine koja je završila studij Psihologije. Svojom borbenošću pokazala je da osobe sa invaliditetom mogu izaći sa društvenih margina i postati ravnopravni članovi društva, međutim, prilikom petogodišnjeg traženja posla suočila se sa neprijatnom realnošću.
Ona ističe da poslodavci više vole da plate penale, jer nemaju zakonski broj zaposlenih osoba sa invaliditetom, nego da tim osobama daju priliku da doprinesu zajednici i da se dalje razvijaju. Koliko joj je bilo važno da pronađe posao u struci govori i činjenica da se prijavljivala na konkurse širom Republike Srpske.
“U sjećanju mi je ostalo urezano pitanje jednog člana komisije: 'Jesi li to ti malo zrikava?', aludirajući vjerovatno na strabizam koji imam. Kada sam mu rekla da mi je srpski maternji jezik, ali da mi je potreban prevod te riječi, spustio je glavu i prešao na drugo pitanje”, priča za Glas Amerike Slavena.
Upornošću do cilja
Slavenina borba počela je kada je imala samo 14 mjeseci. Nakon što je prohodala, dijagnostifikovana joj je hemipareza desne strane odnosno najblaži oblik cerebralne paralize. Ovo stanje za njene roditelje bilo je potpuna nepoznanica. Doktori su im objasnili da Slavena nikad neće postati balerina, ali da mimo toga može biti sve što poželi. U tom duhu su je i odgajali.
Pored sestre i roditelja, njena najveća podrška je suprug. Upoznali su se na fakultetu, a danas su roditelji trogodišnje djevojčice. Iako imaju podršku bliskih ljudi, Slavena je i prilikom stvaranja porodice bila suočena sa negodovanjem okoline.
„Pojedini su mog supruga doživljavali kao superheroja koji je sebi toliki teret natovario na leđa. Kada sam čekala porod u bolnici medicinska sestra me pitala: 'A šta ćeš ti sa njom kad je rodiš?', na moj ironičan odgovor: 'Baciću je u smeće!', ostala je bez teksta i nakon toga je bila veoma ljubazna“, sjeća se Slavena.
“Vjetar u leđa” pružila joj je i učiteljica Mirjana Kanostrevac u osnovnoj školi u Vlasenici, koja je inkluziju vrlo uspješno primjenjivala.
“Nisam se osjećala odbačeno ili drugačijom, niti sam doživjela ružnu riječ od svojih vršnjaka. To mi je dalo dodatni podstrek“, objašnjava Slavena, koja period puberteta, ipak, pamti kao najteži - bilo je momenata kada uopšte nije željela da izađe iz kuće. Tada je upoznala svoju prijateljicu danas kumu, koja joj je iz korijena promijenila pogled na život.
„Pomogla mi je da shvatim da nikada ne možeš biti prihvaćen od svih, bez obzira da li imaš poteškoću ili ne, i da upornim radom i trudom možeš da postigneš baš sve što zamisliš. Upisala sam psihologiju, jer sam željela da pokažem da i osobe sa invaliditetom mogu biti ravnopravni članovi društva“, kaže Slavena.
Ona je svoju teoriju vrlo uspješno pokazala i u praksi obavljajući pripravnički staž u jednom bijeljinskom vrtiću, gdje su je kolege odlično prihvatile.
„Pristupali su mi najprije obazrivo u smislu: 'Možeš li ti to?', a nakon nekog vremena su se navikli na to da ću se bez bojazni obratiti za pomoć kada mi je potrebna, a dok je ne tražim mogu bez problema obaviti zadatak. Jako sam ponosna na činjenicu da sam nakon pet godina pokušaja uspjela dokazati da sam jednaka sa ostalim kolegama iz struke“, ističe Slavena.
Situacije koje je doživjela Slavena prilikom traženja posla u našoj zemlji nisu izuzetak, već pravilo smatra Ana Kotur-Erkić, pravnica i aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom koja dodaje da su ključni problemi predrasude koje poslodavci imaju u pogledu radne sposobnosti osoba sa invaliditetom, koju najčešće percipiraju kao nesposobnost.
“Postoji čitav set pitanja koja će vam poslodavci postaviti – počevši od toga kako ćete dolaziti na posao, koliko često ćete biti na bolovanju, te kako ćete voziti kao osoba s invaliditetom ili slične, manje ili više, nerelevantne stvari za samo obavljanje posla”, kaže ona.
Kao osoba sa invaliditetom ističe da pet i po godina od završetka fakulteta i skorog završetka master studija nije pronašla stalno zaposlenje. Angažirana je uglavnom na projektima koji se na neki način referiraju na prava osoba s invaliditetom, te na određeno vrijeme ili na zamjenu.
“To što je poslodavcima ostavljeno na izbor da zaposle osobu s invaliditetom ili plate određenu penalizaciju nije dovoljna zakonska intervencija, jer nije dovoljno izbor zasnovati na uvjerenju koliko osobe s invaliditetom ne mogu. Imali smo situacije da su nagrađivani poslodavci ljudi koji su završavali na optuženičkim klupama zbog utaje poreza, ljudi koji imaju osobe s invaliditetom kao volontere ili oni koji osobi s invaliditetom proizvoljno daju platu ili određenu naknadu, bez da postoji ikakav rad, samo da bi povukli sredstva nadležnih entitetskih fondova”, naglašava pravnica Kotur-Erkić.
Zapošljavanje, prema njenim riječima, nema dobru perspektivu jer ne postoji sveobuhvatna društvena akcija vezana za podizanje svijesti o pravu na rad osoba s invaliditetom, niti je izgledno da će se institucije ozbiljnije baviti sankcijama u ovoj oblasti bez “gledanja kroz prste”.
Kako riješiti problem?
Ana Kotur-Erkić kao prvi i neophodni korak za rješavanje problema ističe pooštravanje sankcija za poslodavce.
“Oni moraju dostaviti adekvatno obrazloženje zašto ne zapošljavaju osobe s invaliditetom. Sa druge strane, poslodavcima se mora dati aktivna uloga u profesionalnoj rehabilitaciji, budući da niko ne može bolje od njih osposobiti radnika za potrebe radnog procesa. Moramo razviti afirmativne mjere u pogledu osoba koje su u najnepovoljnijem položaju u populaciji osoba s invaliditetom. Za njih nije predviđena asistencija na radu, a morala bi biti”, kaže ona, ističući da je to minimum mjera koje bi uticale na bolju provedbu zakona.
Bolju provedbu zakona očekuje i Slavena Marić-Rajić, koja sada najveću motivaciju pronalazi u svojoj trogodišnjoj kćerki Anđeli.
“Dok ne dosegne određeni nivo zrelosti da joj mogu objasniti, ne želim da primjeti da nešto ne mogu. Želim da bude ponosna na svoju mamu! Dodatna motivacija su mi i djeca s kojom sam radila u vrtiću. Kad vidim kako su me zavoljeli i kako su bili tužni kad sam odlazila, znam da sam svoj posao odradila kako treba“, ističe Slavena.
Njoj, kao i mnogim drugim osobama poput nje, trebalo je mnogo više truda, snage, upornosti i borbenosti da dosegnu svoje želje i ciljeve, a jedino što traže je da se njihova osnovna ljudska prava poštuju. Nadaju se da će se izmjenama Zakona nešto promijeniti, te da će konačno biti primjećeni i adekvatno uključeni u društvo.
