Podmladak kamenica mogao bi se pokazati svojevrsnim kanarincem u rudniku za jedan aspekt globalnog zatopljavanja. Tako se, barem, nadaju znanstvenici koji proučavaju način na koji oceani apsorbiraju suvišni ugljični dioksid iz atmosfere. Taj proces, naime, mijenja kemizam morske vode – i lokalno i globalno. U Seattleu. trenutno se provodi jedan eksperiment s ciljem utvrđivanja koliko uspješno se životinjski svijet mora nosi s promjenama koje su u tijeku.
Laboratorij Paula McElhanyja svojevrsni je oceanski vremenski stroj. "U jednom od bazena simuliramo pred-industrijske uvjete mora, prije nego što su ljudi počeli izgarati fosilna goriva. … Ovaj ovdje je sadašnjica, tu su uvjeti kakvi danas vladaju u morima i oceanima," kaže McElhany, biolog u službi savezne vlade, točnije njezinog Centra za ribogojstvo Sjeverozapadne Amerike, u Seattleu.
U njegovom laboratoriju, cijevi u raznim bojama idu na sve strane, a on sam kontrolira svoj oceanski vremenski stroj ispuštajući ugljični dioksid u morsku vodu u različitim koncentracijama.
"U ovom slijedećem bazenu stvaramo uvjete kakvi će biti uz udvostručenje trenutne razine ugljičnog dioksida. Modeli koji su već izrađeni prognoziraju da ćemo takvu razinu dostići do 2010, dakle do kraja stoljeća, ili čak i ranije," kaže McElhany.
Postoji još jedan bazen s još gorim scenarijem. McElhany objašnjava da ocean apsorbira velike količine ugljičnog dioksida koji mi ispuštamo u atmosferu. Taj je fenomen manje poznati blizanac atmosferskog zagrijavanja. Znanstvenici ga zovu zakiseljavanje mora.
"Ugljični dioksid nastao izgaranjem fosilnih goriva dijelom bude apsorbiran u oceane gdje mijenja kemizam vode, čineći ju kiselijom. To je otprilike isto kao kad imate ugljični dioksid u gaziranom napitku; on ga čini kiselijim," kaže McElhany.
Zakiseljavanje mora neće sve žive vrste u njima pogoditi na jednak način. McElhanyjeva ekipa znanstvenika pokušava otkriti tko će biti na dobitku, a tko na gubitku. On kaže da, s jedne strane, alge i morske trave bi mogle prosperirati u povećanoj koncentraciji ugljičnog dioksida. S druge strane, školjkaši u stadiju larvi su, kako izgleda, vrlo osjetljivi. Ako kiselost postane dovoljno jaka – odnosno pH padne dovoljno nisko – oni se mogu početi rastakati.
I tako u bazene ide pomladak školjkaša. Malešna stvorenja nađu se uronjena u oceane prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prvo: bebe kamenica, potom slijede petrovo uho, dagnje, jakovljeva kapica, vongole, te na koncu – planktonski račići. Studenti postdiplomskog studija svaki dan promatraju koliko je larva preživjelo i u kakvom su stanju.
A, na Sveučilištu Oregon, znanstvenici čekaju hoće li im američka Nacionalna zaklada za znanost osigurati novac za jednaki takav eksperiment. Profesor ribogojstva Chris Langdon kaže da će kamenice najvjerojatnije prve pokazati posljedice zakiseljavanja oceana: "Iz onoga što smo dosad saznali, larve pacifičkih kamenica mnogo su osjetljivije na pH mora od larvi dagnji ili vongola. One su, dakle, svojevrsni kanarinac u rudničkom oknu."
Uzgajivači kamenica na američkom pacifičkom sjeverozapadu već izvješćuju o ozbiljnim problemima s preživljavanjem podmlatka kamenica. Oni okrivljuju zakiseljavanje oceana.
Chris Langdon kaže da je naročito zabrinjavajuće to da je vrlo teško izbaciti ugljični dioksid iz morske vode kad se on jednom tamo nađe.
Znanstvenici već rade na istraživanjima mogućih tretmana vode u uzgajalištima riba i školjaka. Slična istraživanja, ali u vlastitim vodama, odvojeno provode i znanstvenici u Norveškoj, Njemačkoj i Britaniji.