Nedžla Šehić, advokatica koja je zastupala žrtvu silovanja u jednom od predmeta koji se vodio pred Državnim sudom, kaže da su dvojica osuđenih nakon izricanja pravosnažne presude dobrovoljno isplatili oštećenoj 30.000 KM.
Šehić ne želi govoriti o predmetu u kojem je po prvi put dobrovoljno isplaćena odšteta, kako bi zaštitila identitet svoje klijentice koja je svjedočila pod mjerama zaštite.
Kako kaže Šehić, u ovom predmetu je bila osigurana imovina osuđenih, iz kojih se mogao isplatiti imovinskopravni zahtjev. Pojašnjava da su se u fazi istrage poduzele mjere privremenog osiguranja imovine, odnosno zabrana raspolaganja.
“Tu da nije bila upisana mjera raspolaganja imovinom nad stanom i autom, ne vjerujem da bi došlo do izmirenja. Imali smo osiguranu imovinu iz koje se mogao isplatiti imovinskopravni zahtjev”, kaže Šehić.
Do sada je pred Državnim sudom procesuirano više desetina predmeta silovanja. Praksa Suda BiH u posljednje vrijeme je da uz sankciju, odredi i novčanu odštetu koju osuđeni mora isplatiti žrtvi silovanja.
Govoreći o problemima s kojima se susreću oštećeni prilikom naplate nematerijalne štete, advokatica Šehić kaže da je teško pokrenuti izvršenje jer su osuđeni u 95 posto slučajeva ljudi koji su lošeg imovnog stanja ili su ranije otuđili svoju imovinu. Ne postoje, kako kaže, mehanizmi da se imovinskopravni zahtjevi na kraju i realizuju.
“Samo tamo gdje imamo obezbjeđenje imovine, privremene mjere zabrane raspolaganja imovinom, imamo efekta. Verujte, sad kad su počeli imovinskopravni zahtjevi da se dosuđuju, ljudi znaju da imaju tu opasnost i oni unaprijed otuđuju imovinu, poklanjaju…”, kaže Šehić i dodaje da tužilaštvo još u fazi istrage treba uraditi obezbjeđenje imovine jer je poslije kasno.
Ona napominje da se malo pažnje poklanja oštećenim osobama u krivičnom predmetu, kao i pažnja prikupljanju podataka o stvarnom imovinskom stanju optuženog, jer se često izjašnjavaju da su slabog ili lošeg imovnog stanja, a zapravo se ne izvrše adekvatne provjere.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata”, također naglašava kao je veliki problem prebacivanje imovine na druga lica, što se i dešavalo u Višegradu, te smatra da bi osuđeni sami trebali isplaćivati odštete.
“Ako imaju imalo savjesti za ono što su uradili, ako imaju išta ljudsko za ovih 27 godina, sami bi trebali pristati na obeštećenje, onoliko koliko je presudio sud. U krajnjem slučaju, zaprimiti im imovinu, iako oni svoju imovinu na vrijeme prenesu na treća lica. Dešavalo se u mom Višegradu da ratni zločinac prenosi imovinu na treća lica. Oni to faktički svi rade”, govori Hasečić.
Lamija Tiro, pravna savjetnica iz organizacije TRIAL International koja od 2015. radi na zagovaranju ostvarivanja naknade nematerijalne štete kroz ulaganje i dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnim postupcima, kaže da je ovo ohrabrujući, pozitivan primjer iz prakse.
TRIAL International pozdravlja rad zastupnice ostećene i tužioca u ovom predmetu i činjenicu da je prvi put izvršena naplata dosuđenog iznosa naknade štete zahvaljujući, između ostalog, prethodno izrečenim mjerama obezbjeđenja imovine počinioca.
“Pozivamo pravosudne aktere da koriste pravna sredstva koja su im na raspolaganju kako bismo imali više ovakvih predmeta i omogućili naplatu dosuđenih naknada štete za žrtve ratnih zločina u budućnosti. Kao dio naših aktivnosti TRIAL International redovno vrši edukacije pravosudnog osoblja na temu imovinskopravnih zahtjeva u saradnji sa centrima za edukaciju sudija i tužilaca, a posebnu pažnju u radu sa tužiocima posvjećujemo upravo mjerama obezbjeđenja”, pojasnila je Tiro.
