Od Big Band razdoblja proslo je vec blizu 100 godina. Ali posjet jednom nocnom klubu u New Yorku iznenadit ce vas...
Ponedjeljak je navecer...Sofia’s je mali klub u kazalisnoj cetvrti kraj Times Squarea. Na pozornici su Vince Giordano i njegovi Nighthawks, spremni publiku – slusatelje, plesace i obicne znatizeljnike – vratiti u 20-e i 30-e godine, u razdoblje kojim je vladao zvuk velikog orkestra.
Vince Giordano je bandleader. Ali i svira, na kontrabasu, tubi i saksofonu. Od djetinjstva je, kaze, zaljubljen u glazbu tog vremena...
"Ta glazba odrazava jedno zivo i pozitivno razdoblje u Americi. Mozda malo naivno, ali ljudi su tada bili dobro raspolozeni i sve sto su htjeli bilo je – zivjeti. Nisu puno imali, u smislu materijalnoga, ali bili su puni energije, sve sto je bilo novo i drukcije donosilo je veliko uzbudjenje."
Giordano kaze da je zivahnost ove glazbe bila nesto novo za Ameriku 20-ih godina. Jazz Age i obilje alkohola unatoc prohibiciji, to je bilo u sustoj suprotnosti s prethodnim, viktorijanskim razdobljem i njegovim formalnostima. I makar je glazba bila sve-americka, New York je bio njeno srediste, njeno srce, cinjenica koja nije promakla Woodyju Allenu. Slavni je reziser cesto za svoje filmove, za soundtrack glazbu, koristio Giordanov orkestar The Nighthawks.
"Ono sto fascinira, to je da se svatko u New Yorku nasao bez ozbira na zanr ili stilove...Ragtime... Scott Joplin je ovamo dosao...Poslije, Louis Armstrong i James P. Johnson i onda sljedeca generacija – Benny Goodman i Dorsey Borthers...svi su ovamo dolazili, snimati, nastupati na radiju. Swing bendovi su bili gore, u Harlemu, bebop scena...sve je to bilo u New Yorku. Svi su se ludo zabavljali," kaze Vince Giordano.
Pripreme za ludu zabavu koju Giordano organizira svaki tjedan traju satima. Pirmjerice, iz njegove arhive od 60 000 skladbi, treba odabrati one koje ce njegov orkestar svirati.
"Glazbenici moraju znati jezik, poseban je to jezik, za izvodjenje ove glazbe. Treba uciti, treba slusati i to onda prenijeti svojim instrumentom. Onda, 20-ih i 30-ih i 40-ih godina, bilo je lakse jer svi su tada govorili tim jezikom. Ali puno je vremena proslo otada."
No, za saksofonista i klarinetista Daniela Levinsona, kao i za mnoge druge iz deseteroclanog orkestra, ta je glazba i dovoljno suvremena.
"Ne mislim da zvuci nostalgicno. Kad cujem ovu glazbu, zvuci mi prirodno i zaboravljam da je 80, 90 godina stara. Svirati je apsolutno je carobno."
Atmosfera u klubu Sofia’s je romanticna. Sandy Sacheroff privila se uz svog decka, Boba Strichmana, koji je gotovo dovoljno star da se sjeca vremena kad je ova glazba bila nova.
"Mnogo je mladih danas kojima ona nije poznata; kad bi ih bilo vise koji bi se s njom bili spremni upoznati, siguran sam da bi im se svidjela. Sjajna je za slusanje, jos bolja za plesanje."
Sudeci po onima na plesnom podiju, medju kojima ima i mladjeg svijeta, koji charleston, lindy hop i jitterbug plesu savrseno, mnogi su ocito vec otkrili drazi tog svijeta i te glazbe.
A sudeci po izrazu veselja i uzbudjenja koji zrace s lica Vincea Giordana i njegovih Nighthawks, dok sviraju, glazba je to koja ce svoje poklonike imati jos desetljecima.
