Jedna od prvih informacija o COVID-19, odnosno, virusu koji izaziva ovu respiratornu infekciju, bila je da je ne mogu prenositi kućni ljubimci i to je bilo jasno označeno na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije. Naravno, ovdje bismo morali izuzeti hipotetičke slučajeve ako bi krzno ili šape kućnog ljubimca bile kontaminirane virusom, recimo ako je neko dodirivao životinju kontaminiranim rukama, ako je zaražena osoba kihnula u krzno životinje i slične slučajeve. Ipak, ne treba olako odbacivati informacije od tome kako ovaj novi virus može preći s naše na neku drugu vrstu.
Kako virusi tako „skaču“ s vrste na vrstu?
„Neki virusi mogu zaraziti mnoge životinje i ljude. Neki pak su visoko-specijalizirani samo za jednu vrstu. Što su vrste srodnije, veća je šansa da će virus moći zaraziti obje vrste“, kaže za Glas Amerike doc. dr. Vanda Juranić Lisnić, virologinja s Centra za proteomiku i Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. „Također, zbog visoke stope mutacija, povećana je vjerojatnost da će se dogoditi neka mutacija koja će olakšati prijenos s jedne na drugu srodnu vrstu s obzirom da srodne vrste dijele velike sličnosti. To konkretno znači da će virus lakše prijeći s nekog sisavca ili ptice na čovjeka, nego virus specijaliziran za školjke na čovjeka.“, dodaje dr. Juranić Lisnić.
Mali virusi, naročito oni koji sadrže samo ribonukleinsku kiselinu (RNK) kao nasljedni materijal mutiraju velikom brzinom, odnosno, kažemo da imaju visok nivo mutacije. „Virusi se umnažaju značajno brže. Iz jednog virusnog genoma mogu u stanici u vrlo kratkom vremenu nastati stotine novih virusa i njihovih genoma. Stoga je jasno da će se kod virusa puno brže nakupljati mutacije“, objašnjava dalje dr. Juranić Lisnić.
To znači da u svega nekoliko dana virus može da se izmijeni tako da se osposobi za inficiranje druge vrste. Kako se virus replicira, tako se u tom kopiranju stvaraju i „greške“ od kojih neke omoguće virusnoj čestici da inficira ćeije neke druge vrste. Ukoliko je genetički materijal – genom sadržan samo u RNK, to znači da su greške u repliciranju češće jer se RNK kopira manje vjerno od svoje poznatije „rodice“, molekule dezoksiribonukleinske kiseline, DNK.
„Virusni genomi su kondenziraniji, imaju značajno manje „ne-esencijalnih“ regija pa je i veća šansa da će neka mutacija u virusnom genomu donijeti i neke promjene u ponašanju samog virusa. Novi SARS-CoV-2 je RNA virus, ali za razliku od gripe ili HIV-a, ima mehanizme kojima osigurava nešto vjernije umnažanje svojeg genoma nego gripa. Dakle on mutira brzo ako ga uspoređujemo s brzinom kojom naše stanice nakupljaju mutacije, ali ne tako brzo kao virus gripe ili HIV“, nastavlja Juranić Lisnić.
Međutim, ponekad je i manja stopa mutiranja sasvim dovoljna da jednom tako jednostavnom entitetu kakav je virus – ne zaboravimo da virusi nisu živa bića, nego jedna vrsta „sive zone“ između nežive i žive materije – omogući skok s jedne na drugu vrstu domaćina.
Upravo je to način kako je s divljih životinja – neke vrste slijepih miševa, preko neke druge divlje životinje (možda pangolina), neki koronairus prešao na ljude, postavši SARS-CoV-2. Zoonotički prenosi virusnog patogena je itekako poznat - virus morbila je prije dugo vremena bio virus stoke, pa je preskočio vrstu i prilagodio se inficiranju ljudi, SARS je preko cibetke preskočio na ljude sa slijepih miševa, a MERS preko kamila. Ipak, mi češće razmišljamo o tome koji životinjski virusi mogu preći na nas, a manje kako smo mi potencijalno opasnost po životinje, naročito one divlje i ugrožene. Recimo, novi koronavirus bi mogao imati nesagledive posljedice na populacije čovjekolikih majmuna, ako bi prešao bonoboe, čimpanze, orangutane i gorile. Ovo je moguće, s obzirom da s ovim vrstama dijelimo visok procenat sličnosti genetičkog materijala.
Svaki put kada virus preskoči na novu vrstu, on je za tu vrstu opasan, jer izaziva jak imuni odgovor i u borbi organizma s virusom, rezultati mogu biti fatalni. Cilj virusa je sam sebe umnožiti, a kako to ne može sam, mora koristiti genetički materijal i resurse živih bića – biljaka, bakterija, gljiva, životinja ili ljudi. Savršeni virus je onaj koji živi sa svojim domaćinom, koristi njegov genetički materijal, ali ne uništava domaćina, jer je to pogubno i za sam virus. Recimo, virusi prehlada su primjer dobro prilagođenog virusa, koji izazivaju infekciju, mogu se s jedne osobe širiti na drugu, ali simptomi su blagi i domaćinu samo smetaju, ali ga ne ubijaju.
Koronavirusi životinja
Grupa virusa koje zovemo „koronavirusi“ broji oko 40-tak članova, 7 od njih inficira ljude i to 4 su bezazlena, a 3 – SARS, MERS i SARS-CoV-2 predstavljaju ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi. Ostali virusi iz ove porodice, Coronaviridae, poznati su veterinarskoj struci kao virusi koji uzrokuju određene bolesti pasa, mačaka i ptica, pa i drugih domaćih životinja.
„Kada se spominje infekcija mačke koronavirusom uglavnom se priča o infektivnom peritonitisu mačaka i infektivnom enteritisu mačaka. Feline coronavirus (FCoV) je vrlo sličan virusima koji uzrokuju zarazni gastroenteritis svinja, zarazni respiratorni koronavirus svinja, koronavirusni enterit pasa“, kaže za Glas Amerike veterinar Izet Kulenović.
Mačiji koronavirusi su vrlo specifični. „Postoje 2 vrlo slična biotipa FCoV koja uzrokuju dva oboljenja mačaka, a to su virusni infektivni peritonitis (FIPV) i enteritis mačaka uzrokovan korona virusom (FECV). Sve je više dokaza da je FIPV ustvari mutacija FECVa i da se radi o istom uzročniku različitog biološkog djelovanja. FIP je teško oboljenje sa često lošim ishodom dok FECV ima mnogo benigniji karakter“ , objašnjava Kulenović i dodaje kako kako vakcine za mačije koronaviruse postoje, ali njihova pouzdanost još uvijek nije najbolja. „Na našem tržištu koje je nažalost malo, vakcina nije registrirana. Vakcina za FIP se još uvek aktivno ispituje i radi se na poboljšanju njenoga kvaliteta. Za sada je njena pouzdanost 70 do 85 %“, naglašava Kulenović te dodaje kako se eksperimentalno se uspjelo zaraziti mačku koronavirusnim enteritisom pasa, ali i pse virusom infektivnog peritonitisa mačaka.
Sve ovo govori u prilog činjenici kako postoje određene sličnosti, pa i genetička „srodnost“ različitih koronavirusa. Koronavirusi mačaka i pasa se manje razliku od koronavirusa ljudi nego što se razlikuju virus humanih oblika gripe, poput H1N1 i novi humani koronavirus SARS-CoV-2. Postavlja se pitanje da li smo mi opasni za druge vrste i da li ove životinje mogu biti rezervoar virusa, naročito u slučajevima kada je vlasnik bio COVID-19 pozitivan.
Kod slučajeva domaćih mačaka i tigrice iz zoo vrta, smatra se da su ove životinje bile izložene velikoj koncentraciji virusa, odnosno velikom broju virusnih čestica koje su predstavljale rizičan titar za „skok“ na drugu vrstu. U radu objavljenom u naučnom časopisu Science, 8. aprila ove godine, istraživano je da li su neke domaće životinje suspektabilne na infekciju COVID-19. Ispitivane su domaće mačke, psi, feretke i još neke životinje.
Nažalost, pronađeno je da se kod mačaka inokuliranih virusom SARS-CoV-2, virus može replicirati i pronađen je uzorcima tonzila i respiratornom traktu. Radilo se od dvije životinje starosti 6 i 9 mjeseci. Čak je potvrđeno da virus putem kapljica može prelaziti s jedne na drugu jedinku. Ovdje treba naglasiti da se radilo o malom uzorku, ali da je i to dovoljno da pruži dokaze kako su mačke suspektne na COVID-19. Isto se potvrdilo na feretkama, ali kod pasa, iako su bili inficirani, u uzorcima nisu pronađene čestice virusa koje su imale potencijal da inficiraju. Ovo bi značio da stanice pasa zapravo i nisu najbolji izbor virusu i da se tu ne može replicirati te da je aktivna infekcija kod pasa zanemariva.
Međutim, ostaje problem mačaka, pogotovo stoga što su one česti kućni ljubimci. Naučnici smatraju kako do infekcije novim koronavirusom kod mačaka dolazi usljed sličnosti ACE2 receptora ljudi i mačaka. ACE2 receptori su „kapija“ virusa da uđe u ćelije. Prostorna konformacija ovih receptora na humanim i mačijim stanicama je slična i najplauzibilnije naučno objašnjenje ove pojave je da virus može koristiti i receptore ACE2 stanica mačaka kako bi ušao u ćelije.
„Važno je naglasiti da su u ovom istraživanju u časopisu Science životinje pokusno inficirane visokim virusnim dozama u uslovima koji nisu istoznačni prirodnom okruženju. Što se tiče prirodnih infekcija kućnih ljubimaca, sve dosadašnje pouzdano dokazane, zabilježene su isključivo u ljubimaca koji su boravili u kućanstvu s oboljelim ljudima i to ne dokazom infektivnog virusa, nego dijela virusnog genoma.“, objašnjava Kulenović te dodaje „Ono najvažnije, do danas ni u jednom slučaju nije dokazano da su kućni ljubimci bili izvor infekcije virusom SARS-CoV-2 za ljude, nego upravo obrnuto.“
U veterini nije nepoznato da ljudski virus pređe na životinje. „Zabilježenih slučajeva ima, ali mnogo češće se prate i kontroliraju bolesti koje imaju zoonotični karakter, te prelaze sa životinje na čovjeka. Npr. SARS, bjesnilo, H5N1, hemoragična groznica sa bubrežnim sindromom itd. Trenutno se javljaju velike promjene u epidemiologiji zoonoza i sve je veća potreba za suradnjom epidemiologa veterine i medicine u svrhu zaštite zdravlja ljudi, ali i životinja.“, zaključuje za kraj Kulenović.
Početni rezultati istraživanja prenosivosti SARS-CoV-2 na domaće životinje, naročito kućne ljubimce nikako ne bi smjeli biti „izgovor“ da neko izbaci kućnog ljubimca. Vjerovatnoća da nas mačka ili neka druga životinja zarazi, sada je gotovo ravna nuli, osim u slučaju da je zaista životinja tj. njeno krzno kontaminirana virusom iz kapljica pljuvačke koje dolaze od zaražene osobe. Mi smo veća opasnost po životinje, nego one po nas u slučaju COVID-19.
