Džef Horenstin je vidio brojne povrede i smrti kao ljekar hitne pomoći u Masačusetsu. Ironija je da ih je vidio znatno više tada nego sad, kada radi kao volonter na poljskoj strani granice, preko puta zapadnog ukrajinskog grada Lavova, u izbjegličkom kampu kojim upravljaju nevladine organizacije u mjestu Medika na jugoistoku Poljske.
"Većina ljudi koje vidimo ovdje su dehidrirani ili stariji i žele da ih pregledamo, razuvjerimo, zabrinuti su da će ostati bez svojih lijekova", kaže. "Ozbiljni slučajevi nas zaobilaze. Imamo djecu koja se žale a bolove u stomaku", dodaje Horenstin. Takođe je liječio nekoliko stranih boraca, koji su ranjeni šrapnelom za vrijeme granatiranju u istočoj Ukrajini. "Odlučili su da se ne vraćaju", kaže.
Ovog ljekara ne iznenađuju povrede ili bolesti koje viđa radeći sa nevladinom organizacijom Spasioci bez granica, već priče koje mu pričaju ukrajinske izbjeglice. Ljekar iz medicinskog centra Bet Izrael u Bostonu odmahuje glavom dok mi priča o 81-godišnjoj ženi iz Harkova, drugog najvećeg grada u Ukrajini, koji je pod opsadom od kada je Rusija izvršila invaziju 24. februara, i koji je svakodnevno pod udarom granata i raketa.
"Odlučila je da izađe iz grada jer je zaključila da će umrijeti ako ostane. Otišla je kod jednog ruskog vojnika, rekla mu da želi da ode u Poljsku i da može da mu da sumu u vrijednosti od 20.000 američkih dolara, svoju životnu ušteđevinu. Nije imala predstavu da li će je upucati ili ne. Uzeo je novac a malo kasnije se vratio, vratio joj 2.000 dolara, odveo do sljedećeg punkta, zagrlio je i tako je prošla od punkta do pukta dok nije stigla do teritorije pod ukrajinskom kontrolom", dodaje doktor Horenstin.
"Rekla mi je da se osjećala loše što nije povela djecu svojih komšija, ali nije željela da ih dovede u opasnost ili bude odgovorna za njihovu smrt u slučaju da stvari krenu po zlu", ispričao je.
Nada
Dok mi Džef priča o ženi iz Harkova, jedan od njegovih kolega ga prekida, riječima: "Ovo se ne viđa svaki dan", i brzo fotografiše čovjeka koji prolazi noseći drveni krst visok tri i po metra, prislonjen uz rame. Na dnu raspeća prikačen je točkić koji mu pomaže da ga vuče. Kit Viler, rođen u Oklahomi, nosi taj krst po svijetu proteklih 37 godina, tokom kojih je prošao kroz 185 zemalja i više od 40 ratnih zona.
"Evo o čemu se radi", kaže mi 61-godišnji Viler, čovjek razoružavajućeg šarma. "Ljudima je potreba hrana, ljudima je potreba voda, lijekovi. Ali više od svega, ljudima je potrebna nada. A nada nema cijenu", dodaje.
Proteklih godina ovaj hodočasnik je svoj krst vukao kroz zemlje za koje kaže da su tradicionalo neprijateljski nastrojene prema hrišćanima, kao što su Libija i Sirija, gdje su neki džihadisti razmatrali da ga otmu, ali su odustali od toga. Pokazuje mi njihovu fotografiju. Bio je pretučen u nekim zemljama, među kojima su i Sjedinjene Države. Često noć provodi na otvorenom, na neudobnom, spavajući ispod mostova. Ali stranci su često gostoljubivi i pozivaju ga u svoje kuće, pa je tako jednom pozvan u kraljevsku palatu u Zalivu, gdje se sprijateljio sa jednim princem.
"Trebalo bi da sam već mrtav", kaže. "Mir počinje opraštanjem", dodaje, što je njegov poklon meni na rastanku.
Rat privlači sve moguće vrste ljudi, od plemenitih i humanih, do kriminalaca i oportunista, od ekscentrika do filantropa, od pacifista do "ratnih zavisnika". I svi oni mogu da se sretnu u neurednom, improvizovanom kampu odmah s druge strane ukrajinske granice, koji ponekad izgleda kao lokalni vašar ukršen sa vrstom cirkusa kakvi nastaju oko rok festivala. Razlika je u tome što niko ništa ne prodaje, već se sve poklanja - od svježe, domaće hrane, do toplih šolja čaja i kafe, od ćebadi i odjeće do igračaka i slatkiša za djecu.
"Čekajte", viče frustrirani britanski volonter svojim kolegama pošto nisu uspjeli da ubijede djecu da uzmu ponuđene slatkše. "Čekajte da pogledam kako se kaže besplatno na ukrajinskom." Izbjeglice iz Ukrajine pojavljuju se ošamućene od putovanja. Hodaju krivudavom stazom uz šatore i male štandove, gdje nailaze na obilje gostoljubivosti i humanitarne pomoći, što prvo doprinosi njihovoj dezorijentisanosti, ali kako se opuštaju, počinju da se vide osmjesi. Takođe im se nude savjeti kako da stignu do svojih željenih destinacija.
Čuje se kakofonija jezika. Volonteri i humanitarne organizacije dolaze sa svih strana svijeta - različitih zemalja Evrope, SAD, Australije, Latinske Amerike, Izraela... Tu su Siki iz Indije i dijaspora kineskih protivnika Komunističke partije Kine. Kamp je polu-organizovana anarhija, i neki volonteri priznaju njegove nedostatke i nepraktičnost, i navode da je veća sistematizacija potrebna na svakom nivou ove humanitarne inicijative, ali u ovom trenutku, kažu, poenta je da se Ukrajincima pokaže da nisu sami.
A ko su ti volonteri? Oni dolaze iz raznih profesija i raznih su uzrasta. Neki su idealisti, neki su suhi realisti. Većina je mješavina ta dva. Neki su stigli do prekretnice u sopstvenom životu. Jedna Evropljanka mi priča kako je prolazila kroz krizu srednjih godina "Mogla sam da sjedim i razmišljam, melanholična, na nekoj plaži, ili da dođem ovdje i budem od koristi", kaže. Neki volonteri imaju veze sa Ukrajinom, mnogi nemaju baš nikakvu vezu sa tom zemljom. Svi su bili motivisani stradanjima ljudi u najvećoj izbjegličkoj krizi Evrope od Drugog svjetskog rata.
Tu je Džon, vatrogasac iz Nju Džersija, koji je sakupio 70.000 dolara od rođaka, kolega i susjeda i pridružio se prijatelju koji je postavio štand gdje se služi hrana izbjeglicama. On može da popravi većinu mehaničkih kvarova. "Ponekad samo ubacim malo novca u torbe starijih ljudi, kad ne gledaju", kaže.
Tu je Kejti Stredler iz Teksasa, 38-godišnja majka četvoro djece, koja je svojevremeno pokušala, ali nije uspjela, da usvoji tinejdžerku iz Ukrajine koja je kasnije preminula. "Već sam imala kontakte sa Ukrajinom, koja ima veliku krizu siročadi, i već sam bila zaljubljena u tu zemlju i njen narod. Nisam mogla da samo gledam šta se događa i da ništa ne preduzmem da pomogem", kaže.
I prije nego što je iz svog rodnog grada Fort Vorta odletjela za Poljsku, Kejti je slala novac jednom pastoru u Odesi, koji je kupio kombi i vozio i dostavljao pakete s hranom ljudima koji nisu mogli ili željeli da odu, i prevozio ljude koji su željeli da pređu granicu. Poslije dvije nedelje, priča Kejti, ležala je u krevetu jedne noći i rekla svom suprugu Metu: "Otići ću tamo", a on je rekao, "Čekao sam da to kažeš."
U Varšavi, jedan humanitarni radnik, nekadašnji pripadnik Specijalnih snaga, ispitivao je Kejti koja nema nikakvog iskustva kao humanitarna radnica, zašto je došla. "Zašto si ovdje?" zarežao je. Ali Kejti je dobila pohvale i priznanja na svojoj energiji i entuzijazmu od nekih iskusnih humanitarnih radnika, među kojima je Hit Doneli, direktor humanitarne fondacije koju su otvorili filmski producent i vlasnik međunarodnog lanca restorana Ćiro Orsini, i glumac Armand Asante. "Ona je pokrenula mnoge stvari ovdje", kaže Doneli.
Na željezničkoj stanici u Varšavi, Kejti kaže da se sprijateljila sa volonterima koji drže kiosk za transport. "A kada ljudi ne mogu da plate ili nemaju način da iskoriste vladinu pomoć koju su dobili, ja plaćam svojim Pej Palom". Uz pomoć donacija prijatelja, rođaka i susjeda, pomogla je da se 12 porodica smjesti u jednu crkvu u Varšavi i platila avio karte za 30 porodica. Na granici, pomaže Hitu. "Ta djeca i porodice koje dolaze moraju da shvate da je svijet i dalje dobar, i da su ljudi i dalje dobri", kaže.
