U pauzama živih javljanja, intervjua i televizijskih emisija, novinari Glasa Amerike koji izvještavaju na ukrajinskom i ruskom jeziku, provjeravaju vijesti o svojim roditeljima, rođacima i prijateljima koji se još nalaze u Ukrajini, ili su preko noći postali izbjeglice. Zatim se vraćaju pred kamere i nastavljaju da rade.
"Završite smjenu na poslu, izvještavate, držite se činjenica da biste informisali ljude, a onda izađete iz Bijele kuće ili Kongresa i istog trenutka zovete roditelje i pokušavate da ih ubijedite da dođu u SAD ili na neko bezbjedno mjesto. I mojim roditeljima je bilo izuzetno teško da napuste Kijev, bili su čvrsto riješeni da ostanu, jer je to njihova zemlja, nisu željeli da budu izbjeglice, da pobjegnu", priča Julija Jarmolenko, novinarka ukrajinskog servisa Glasa Amerike.
"Moja mama je stalno govorila – doći ćemo u SAD kao što smo ti obećali, šetaćemo kad procvjetaju trešnje, i to je bio početak februara... a kada je počeo rat sjećam se da sam izašla iz Bijele kuće i vidjela da su trešnje počele da cvjetaju i srce mi se slomilo, mrzila sam svaku trešnju na putu. Morate da ostanete profesionalac, ali emotivno je veoma teško".
"Moj radni zadatak je da pratim ovaj rat objektivno, detaljno i precizno, i da bih bio u toku moram da pratim vijesti 24 sata dnevno, što stvara dodatni nivo pritiska. i dalje smo pred kamerama, i radimo svoj posao koji je izuzetno važan ovih dana", priča Ukrajinac Mihajlo Miša Komadovski.
Reporter ruske redakcije Glasa Amerike navikao je da se svakodnevno čuje sa majkom u Odesi. Dok njegov otac i stariji brat zbog vojne obaveze nisu mogli da napuste zemlju, Miša je uspio da ubijedi majku da pređe u jednu od država Evropske unije.
"Sada nastavlja da me gleda, kritikuje, govori da nosim kapu, utoplim se i jedem supu za ručak, što je njoj najveća briga sada, čak i u sred rata. Prije jednog od svojih uključenja sam je nazvao, zvučala je tužno. Ispričao sam o jednoj reakciji Bijele kuće i na kraju, što zaista nisam planirao, poželio sam da joj se obratim jer sam znao da gleda, i rekao: 'Mama volim te, čuvaj se...' Nisam mislio da je to neprikladno, radim kao reporter više od 10 godina i ponekad ima trenutaka kada mi novinari i reporteri, kao ljudska bića možemo da iskažemo svoje emocije".
Julija Jarmolenko je uspjela da ubijedi roditelje da se evakuišu, ali mnogim njenim kolegama iz ukrajinske redakcije najbliži su i dalje u gradovima pod ruskim napadom. Kaže da je najteže pitanje koje može da joj se postavi – kako je.
"Ne znam, osjećam se... nemam riječi, iskreno. Doživjela sam izvjesno, zapravo ogromno olakšanje što su mi roditelji konačno stigli u Vašigton poslije nedelja mojih ličnih teških pregovora sa njima da ih ubijedim da dođu i budu na bezbjednom, ali u isto vrijeme je zaista teško, jer rat se nastavlja, ljudi pate, ne znamo kada će se završiti i koliko će još novih stradanja zadesiti ukrajinski narod. Bio je najljepši osjećaj na svijetu zagrliti svoje roditelje, trčala sam i vrištala na aerodromu kao luda, ali posle toga me je pogodila spoznaja da toliko porodica ne može da bude zajedno, ne mogu da zagrle jedni druge, neki čak nemaju telefonsku vezu, ne mogu da nazovu roditelje i pitaju da li su OK".
Za to vrijeme, milioni gledalaca u Ukrajini od novinara ukrajinske redakcije očekuju da prenesu i pojasne stavove Vašigtona. Od početka rata, servis je uveo nove kontakt emisije dva puta dnevno, nazvane „Brifing“.
„Neki gledaoci nas pitaju o konkretnim mjerama koje SAD i Kongres preduzimaju... većina samo kaže odakle je i kažu: 'Bombarduju nas, molim vas pomozite nam'. Jer kad vide nas, koji radimo iz Vašingtona, vide nas kao produžetak Sjedinjenih Država ili zapadne demokratije u cjelini, i moramo da im objasnimo da smo novinari, i da je naš posao da postavljamo pitanja. I naravno, postavljamo sva ta pitanja senatorima, administraciji, obavještavamo publiku samo o činjenicama, i govorimo im istinu. Ona je nekad gorka i nije ono što žele da čuju, ali mislim da je veoma važno da znaju šta se tačno dešava i čuju prave činjenice. Rusija nastavlja da ušutkuje glasove u svojoj zemlji i šire propagandu i dezinformacije širom svijeta i u samoj Ukrajini. Nama je važno da kažemo samo nešto što je provjereno, na osnovu izvora koji su kredibilni", navodi Julija Jarmolenko.
Novinari ruske redakcije za to vrijeme objavljuju informacije koje stižu do Rusije uprkos blokadi koju je za zapade medije od BBC-ja do Glasa Amerike uveo režim Vladimira Putina i informišu govornike ruskog jezika u Ukrajini.
"Neumorno radimo na tome da provjerimo informacije i pružimo različite tačke gledišta da vi, publika, sami donesete sud, i mislim da je to smisao novinarstva. Međutim, u vrijeme ruske propagande i kampanje dezinformacija, moramo da budemo oprezni, jer nisu sve informacije koje stižu iz Rusije, posebno zvaničnih izvora, tačne i legitimne, i zato smo mi tu", kaže Miša Komadovski.
Prije ruske invazije, programi Glasa Amerike i Slobodne Evrope stizali su do svakog petog odraslog Ukrajinca. Poslije napada, ukrajinske televizije su formirale jedinstveni program koji se za informacije iz SAD uglavom oslanja na novinare Glasa Amerike.
