Kako se mladi klasicni glazbenik, po zavrsenom skolovanju, snalazi i probija danas, kad su mogucnosti za njegovu/njezinu karijeru relativno ogranicene? Dvije umjetnicke organizacije u New Yorku razvile su program koji se bavi upravo tim pitanjima.
Ideja se rodila prije nekoliko godina, za vrijeme jednog rucka i tako je nastala The Academy, Akademija. Izvrsni direktor Carnegie Halla Clive Gillinson i predsjednik Juilliard School of Music Joseph Polisi razgovarali su o izazovima koji se danas postavljaju pred mladog klasicnog glazbenika. I slozili se da, za uspjeh, talent nije dovoljan, da je za razvoj njihovih karijera potrebno da budu i dobri pedagozi i da imaju poduzetnickog duha, kaze Clive Gillinson:
"Razmisljali smo o tome kako pomoci, kako odgovoriti na potrebe najboljih mladih glazbenika, kako im uliti znanja i vjestine koje ce im pomoci u definiranju njihovih vlastitih zivota, kao glazbenika, koja ce im pomoci u trazenju i nalazenju posla. Pomoci im da ne razmisljaju na konvencionalan nacin – prijavit cu se za ovaj ili za onaj posao jer taj ce mi omoguciti da zivim od glazbe, da kruh zaradjujem kao glazbenik – nego da vide neke nove nacine, da razmisljaju izvan okvira konvencionalnoga."
Gillinson i Polisi su sastavili program za koji se nadaju da ce dati ne samo dobre glazbenike, vec i dobre komunikatore. Svake dvije godine bira se dvadeset stipendista – svaki dobija stipendiju od dvadeset pet tisuća dolara, zdravstveno osiguranje i pristup najboljim uciteljima Juilliarda. Rade tri puta tjedno, trideset tjedana godisnje, na najvisoj glazbenoj razini – na pozornici Carnegijea, s ravnateljima poput Simona Rattlea – i na najnizoj, bazicnoj glazbenoj razini – predaju u njujorskim javnim skolama. Jedan od stipendista, koji je upravo zapoceo u tom programu, dvadesettrogodisnji je Nathan Schram; svira violu. Diplomirao je 2008. godine, na Indiana University, i prosle godine dobio poziv na audiciju za Akademiju.
"Kojeg li uzbudjenja! Fantasticna ideja. Nesto sto ce mi pomoci da bolje komuniciram s publikom. I nesto sto ce mi pomoci naci novu publiku. Ali i pomoci onima koji inace ne bi imali priliku upoznati glazbu i uzivati u njoj. Mislio sam – i od njih mogu nauciti puno. I eto me ovdje. Moj prvi dan u programu Akademije," kaze Nathan Schram.
Prvi dan je sredina listopada, u osnovnoj skoli u Bushwicku, imigrantskoj i radnickoj cetvrti Brooklyna, gdje Zelman Bokser poducava violinu:
"Neprivilegirana skola, s nedovoljno sredstava, u cetvrti koja ne kotira visoko na drustveno-ekonomskoj ljestvici," kaze Zelman Bokser.
Ali i s vrlo ogranicenim sredstvima, Bokser je uspio stvoriti vrlo zivi glazbeni program. U skoli koja ima 650 ucenika, osamdeset i troje prijavilo ih se na njegove satove violine:
"Ono sto je najbolje – ova djeca mogu se, u okvirima ovog programa, mjeriti i natjecati s djecom bilo koje druge javne skole u gradu. Nastupili su u Carnegie Hallu i u Lincolnu, u Apollo kazalistu i na mnogim drugim mjestima. Nema puno skola kojima su se otvorile takve mogucnosti."
A sada, kaze Bokser, imaju i srecu da su dobili profesionalnog glazbenika u svojoj sredini.
"Zovem se Nathan Schram. Dolazit cu vam dva puta mjesecno, raditi s vama, uciti od g. Boksera i pomagati mu koliko god mogu. Sviram violu, nju cu vam predstaviti malo kasnije."
Bokser dijeli razred u dvije skupine, Schram mu pomaze u nastimavanju violina i u glazbenim vjezbama. Pred kraja sata, Schram predstavlja i svoju violu.
Mjesec dana kasnije, Nathan Schram se vraca u skolu. Sa Zelmanom Bokserom dogovorio je malo improvizacije:
"Pokusavam im objasniti da glazba moze imati karakter, da mozemo njome opisati ljude, da ona sama moze biti neki lik, imati njegove znacajke i osobine."
Ucenici treceg i cetvrtog razreda, pocetnici programa, traze da Nathan improvizira, da odsvira nesto sto predstavlja njega samoga.
Djeca mu pomazu rijecima – ljubazan, osoba koja spremno pomaze i drugima objasnjava...
Schram i Bokser glazbom izrazavaju i docaravaju ljubaznog covjeka, osobu koja spremno pomaze i drugima objasnjava.
Dvije djevojcice cetvrtog razreda – Julissa Guzman i Calista Conde – vrlo su impresionirane, i kazu:
Calista je ne samo impresionirana nego i inspirirana:
"Kad budem u petom razredu, voljela bih svirati u Carnegie Hallu i cuti ljude kako pljescu, kako meni pljescu."
Inspiriran je i Nathan Schram, svojim radom s djecom:
"Djeca su divna. Zadivljuju me i svojim ponasanjem i uzbudjenjem koje pokazuju za glazbu, prihvacaju je, shvacaju je...ako ne od prve, trude se ipak dalje...Zbilja, nisam ocekivao ni tako brze ni tako dobre rezultate."