Časopis Biochemical Genetics objavio je istraživanje bh. tima naučnika o genetičkoj raznolikosti bosanskohercegovačkog oštrodlakog goniča, baraka. Ovo je jedina pasmina oštrodlakih goniča sa Balkana koja je međunarodno standardizovana. Pasminu je Međunanarodna kinološka Federacija (FCI) priznala 1965. godine, ali nije bilo istraživanja njene genetike.
„To je vrlo zahtjevno, pa i skupo istraživanje. Generalno je kod nas kinologija zanemarena oblast pogotovo kada su u pitanju lovački psi. Sama činjenica da je to izborni predmet sve nam govori“, kazala je doc. dr Jelena Nikitović, naučni saradnik na Institutu za genetičke resurse pri Univerzitetu Banjaluka, prva autorica objavljenog rada.
Genetička specifičnost i raznolikost bosanskohercegovačkog baraka
Prema sadašnjim procjenama, u okviru domaćih pasa postoji preko 400 priznatih pasmina. Ciljana selekcija koju je izvršio čovjek, presudno je utjecala na raznolikost domaćih pasmina koja postoji danas, ali je također došlo i do gubitka genetičke raznovrsnosti unutar pojedinih pasmina.
Međutim, kod bosanskohercegovačkog baraka je primijećeno da postoji genetička raznovrsnost među varijantama istog gena.
„Sasvim je jasno da posmatrane jedinke baraka pokazuju da postoji dovoljan genetički kapacitet za očuvanje rase bosanskog oštrodlakog goniča baraka. Zadovoljavajući stepen genetičke heterogenosti, ne previše izražena genetička srodnost i genetička specifičnost u odnosu na druge rase daju za pravo da se kreira jasna strategija očuvanja ove vrijedne bosanskohercegovačke autohtone pasmine“, istakla je Nikitović, dodavši kako to daje dobru genetičku osnovu za očuvanje ove pasmine.
Ispitivanje filogenetskih odnosa bosanskog oštrodlakog ptičara obavljeno je sa još 15 odabranih pasmina, među kojima je bila još jedna autohtona pasmina iz Bosne i Hercegovine, tornjak. Neke druge pasmine s kojima je barak upoređen u ovom istraživanju su njemački ovčar, aljaški malamut, rotvajler i zapadnoškotski bijeli terijer.
„Rezultati rada ukazuju na specifičnost pasmine bosanskih oštrodlakih baraka u odnosu na druge pasmine“, kazala je Nikitović.
Najmanja genetička distanca uočena je između pasmine bosanskog oštrodlakog goniča baraka i bosansko-hercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka, a najveća kod pasmine zapadnoškotskog bijelog terijera. Istražena rasa ima prilično ujednačenu genetičku distancu sa ostalim posmatranim rasama.
„Ne treba da začudi mala genetička diferencijacija između tornjaka i baraka. Obje rase vjerovatno dijele zajedničke pretke s Balkana i iz Bosne i Hercegovine, odakle su se kasnije diferencirali u dvije grupe za različite svrhe“, objasnila je Nikitović.
Smatra se da je do razdvajanja ove dvije autohtone rase u Bosni i Hercegovini došlo otprilike tokom 19. i 20. vijeka.
Istraživanje presudno za opstanak autohtone bosanskohercegovačke pasmine goniča
Prema riječima Nikitović, ovakva istraživanja predstavljaju poticaj za detaljnije proučavanje genetičkih odnosa u odnosu na druge pasmine goniča sa Balkana, sa kojima barak do sada nije upoređivan.
„Bosanski gonič barak je rasa koja se vijekovima koristi za lov u Bosni i Hercegovini, stoga napore na očuvanju i korištenju ove rase treba usmjeriti u tom pravcu. Treba popularizirati pse ove rase kao uporne lovce na divljač među lovcima“, kazala je Nikitović, istakavši kako u selekciji jedinki za uzgoj treba uvesti obavezne uzgojne preglede, kao i obaveznu provjeru radne sposobnosti jedinki za uzgoj.
„Ovakav odabir jedinki za uzgoj mogao bi uticati na korekciju vanjskih nedostataka u populaciji pasa ove rase, kao i na poboljšanje radnih sposobnosti pasa“, primijetila je Nikitović.
Trendovi opadanja populacije ovih pasa nameću hitnu potrebu uspostavljanja banke gena i programa za očuvanje kako bi se ova autohtona rasa pasa goniča zaštitila i očuvala za buduće generacije.
„Zaštita i očuvanje baraka, kao autohtone rase goniča, svodi se na individualne entuzijaste koji imaju odgajivačnice, bave se lovom i strastveni su ljubitelji ovog psa te su potrebni sistematičniji napori u očuvanje ove autohtone bosanskohercegovačke pasmine“, kazala je Nikitović.
Ona je dodala kako je čuvanje genetičkih resursa, pogotovo životinjskih, tek u povoju u našoj zemlji i samim tim ovo istraživanje ima i dodatni značaj. „Barak kao pasmina je autohtona za BiH, ali nije dovoljno samo da to bude regulisana slovom na papiru nego i konkretnim djelima kao što je istraživanje u mom doktoratu iz kojega je proizašao i rad“.
„Istraživanje je presudno, jer je bio krajnji momenat da se radi na pomenutoj rasi. Obilazeći teren i istražujući nastanak rase mogu reći da je ova pasmina statusni simbol BiH, ali u dešavanjima zadnjih par decenija je došla skoro do granice izumiranja. Opstala je zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i lovcima, jer su njene karakteristike, kada je u pitanju lov i lovna kinologija, savršene za naše uslove“.
Za kraj, Nikitović je dodala kako je potrebno više ulaganja u nauku u našoj zemlji te da za istraživanja kao što je ovo, pored znanja, truda, volje i rada treba i institucionalna i finansijska podrška.
