Ovaj događaj je označio nove granice u fiziološkim istraživanjima, ali je i nanovo pokrenuo neka filozofska i etička pitanja – šta su život i smrt?
Naučnici sa Univerziteta Yale su stvorili jednu posebnu otopinu koja je cirkulirala kroz otvorene mozgove ubijenih životinja. Cirkulacija je omogućena sistemom pumpi pod nazivom BrainEx, i imitirala je prirodni puls. Otopina korištena za ovu svrhu nije koagulirala, nije sadržala stanice, a kao izvor kisika je koristila hemoglobin, pa možemo reći da je to bila u pitanju „vještačka krv“. Rad je objavljen jučer, 17. aprila 2019. godine u časopisu Nature.
Većina ljudi sada zamišlja vrlo bizarnu scenu, nalik na scenu iz naučno-fantastičnih horora, u kojoj mozgovi životinja plutaju u posebnim tankovima, okruženi specifičnom tečnošću, a naučnici mjere moždanu aktivnost. I zapravo, to je vrlo blizu istini.
Ono što je otkriveno tom prilikom je zaista bilo na granici naučne fantastike: došlo je do redukcije smrti moždanih stanica, a naučnici su pronašli i da posebne veze između nervnih stanica, pomoću kojih one komuniciraju, a koje zovemo sinapse, funkcionišu. Ipak, linija elektroencefalograma (EEG) je bila ravna, a detekcija ovih moždanih valova je znak postojanja moždane aktivnosti. Još nije jasno da li je to zbog toga što su životinje bile dekapitovane ili zbog toga što su naučnici u BrainEx projektu koristili supstance koje blokiraju ovu aktivnost.
Sve ovo je jezovito, ali značaj otkrića i studije je ogroman. Naime, do sada zapravo nismo razumjeli način umiranja mozga i nervnih stanica mozga, a, prema ovoj studiji, taj proces je znatno duži nego što smo mislili i vrlo postepen.
Također, ova studija je dala novi tip materijala za istraživanja – nešto što je blisko funkcionalnom, živom mozgu, umjesto tek kultura stanica, mikroorgana i režnjeva prepariranih za mikroskopiju. Prije svega, metoda koja je korištena u BrainEx studiji bi mogla biti dobra za proučaanje Alzheimerove bolesti, ali i prostornog povezivanja nervnih stanica.
Životinje za ovaj eksperiment nisu uzgajane sa ciljem vršenja eksperimenta, nego su njihovi mozgovi skupljeni iz obližnje klanice. Naučnici su se zapravo toliko bojali da moglo doći do znakova pojave svijesti da su neprestano nadzirali rad mozga, uz davanje supstanci koje suprimiraju aktivnosti mozga. U slučaju pojave moždanih talasa, eksperiment bi bio okončan.
Međutim, sve ovo znači da postoji jedna maglovita zona u eksperimentima na životinjama, kada je objekt istraživanja ni živ, ali ni potpuno mrtav te će trebati analiza i redizajniranje etičkih okvira vršenja eksperimenata na životinjama.
Također, treba naglasiti da ovo otkriće još ne znači da je moguće povratiti normalnu funkciju mozga ili sačuvati svijest te spasiti one koji su doživjeli moždanu smrt. Ono što je zanimljivo, jeste to da se sam pojam „moždane smrti“ ovom studijom ponešto mijenja te su se već javila pitanja o tome da li je etički uzimati organe za transplantaciju od osoba koje su doživjele moždanu smrt.
