Svojim upravo izdanim albumom Pull Up Some Dust and Sit Down Ry Cooder, legendarni gitarist i jedan od najtalentiranijih, najoriginalnijih američkih glazbenika, poziva nas da “zgrnemo malo prašine i sjednemo” i poslušamo njegov komentar o svijetu u kojemu živimo.
Naslov – Pull Up Some Dust... – aluzija je na razdoblje velike suše koja je područje Srednjeg zapada zahvatila 30-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je vladala i velika gospodarska kriza, ali to nije i jedina Cooderova aluzija na ta vremena. Dok pjeva o društvenim nepravdama, ekonomskoj situaciji u Americi, Wall Streetu, pokvarenim, lakomim bankarima, Bushovim godinama, zbrci i kaosu koje su politika, rat i veliki biznisi natovarili na leđa običnog, malog čovjeka, Cooder i zvuči poput modernog Woodyja Guthrijea.
Ogorčenje zbog ekonomskih nejednakosti američkog života i destruktivnosti i podlosti privilegija koje si bogati prisvajaju Cooder je pokazao i na nekim ranijim albumima, ali Pull Up Some Dust and Sit Down, njegov 15. solo album, izdan između dva izborna ciklusa, njegov je najotvorenije politički album do sada. No, ne bez humora (iako ponajviše crnoga), a u glazbenom smislu - Cooder potpuno fascinira jer koristi sve od svog Americana glazbenog arsenala – blues, folk, ragtime, jug band, norteño, Tex-Mex, rock, country... Rya Coodera, koji je, što kolaboracijama što filmskom glazbom što solo uratcima, tijekom 40 i nešto godina duge karijere, ovladao svakim aspektom glazbe, koji je dobio četiri Grammyja, stavljen na 8. mjesto popisa Rolling Stonea “100 najboljih gitarista svih vremena” i koji uživa zasluženo divljenje značajne publike poznavatelja i glazbenika, nemoguće je smjestiti u jedan konkretni žanr osim u njegov vlastiti.
Četrnaest skladbi albuma priče su maštovito ispričane iz cijelog niza perspektiva. Svaka se bavi nekim drugim gorućim društvenim pitanjem i u glazbenom je stilu koji joj najviše odgovara.
Protestna glazba... ali svirka je tako majstorska, ritmovi i melodije tako zarazni, da je nemoguće odoljeti joj i u prvi mah uz nju ne zaplesati i ne zapjevušiti... dok ne shvatimo svu snagu i dubinu Cooderovih tekstova.
No Banker Left Behind, u stilu koračnice iz vremena Građanskog rata, oštra je osuda, zajedljiva optužba na račun pohlepnih bankara i financijskog bailouta, 2007. godine. Zemlju su pokrali... u Bijeloj kuci sastanak sazvali... nase novce izbrojali... bonuse od milijardu dolara dijelili... “zapostavljen” nije ostao niti jedan od bankara, No banker was left behind...
Kako bi se Jesse James obračunao s Goldman Sachsom i drugima s Wall Streeta? U valceru El Corrido de Jesse James slavni odmetnik zbori iz raja. Iako je bio bandit i pljačkaš banaka, kaže, barem “nikada nije izbacio niti jednu obitelj iz njena doma.” Preklinje boga da mu vrati njegov vjerni .44 koji će “govoriti za njega,” kojim će bankare natjerati da “novac od isplaćenih premija i bonusa vrate onima kojima on pripada.”
U country rockeru pod naslovom Quick Sand Cooder pjeva o meksičkim imigrantima koji granicu ilegalno prelaze u Arizoni. Cooder je tu napisao, i izdao kao singl, još ranije, kao svoj odgovor na Arizonine drakonske imigracijske zakone. Svu je zaradu za taj singl prepustio Meksičko-američkom fondu za pravnu zaštitu i obrazovanje.
“Božićna” Christmas Time This Year, predstavljena kao nedužna meksička polka, najzapaljivija je anti-ratna pjesma desetljeća. “Uskoro će naši momci i djevojke kući, iz rata, jer Božić će, veselje, ali natrag će opet u rat, bojim se... Johnny nema noge, Billy nema lice, Tommy izgleda otprilike isto, no on isti više nije... ali Božić će, veselje... Djeca će nam se kućama vratiti u plastičnim vrećama, bojim se...Thank you Mr. President for your kind words and deeds/There’s just one thing I’d like for you to hear/Take this war and shove it up your Crawford, Texas ass/And then you’ll know it’s Christmas time this year.
U onoj pod naslovom If There Is God Cooder kaže: Republicans changed the lock on heaven’s door/Keys to the kingdom don’t fit no more/The poor working man like me and you/If we ain’t got no money we won’t get through... I think they want to bring back old Jim Crow... Republiklan is getting strong... If you are brown you can’t hang around/If you black better step way back/If you’re red you’re better off dead/If you poor and white you just ain’t right... If there’s a God I think He’s got to bottle up and go... He’s got to hit that lonesome road.”
Možda najbolji trenutak albuma ona je koja nosi naslov John Lee Hooker For President. Hooker posjećuje Bijelu kuću, ne sviđa mu se ono što tamo vidi i odlučuje da će se sâm kandidirati, ali ni kao republikanac ni kao demokrat - I ain't Republican or Democratic, I want everybody to know I'm strictly copastatic. Ovo zadnje, copastatic, trebalo bi značiti cool, suglasan. [Bluesmana] Jimmyja Reeda uzet će za dopredsjednika, [blues, soul vokalista] Little Johnny Taylora imenovati za Državnog tajnika. U Vrhovni će sud postaviti devet žena, nine fine looking women. Svaku počinjenu nepravdu stići će brza kazna. I svima će biti dobro... izaberete li John Lee Hookera za predsjednika! If you vote for John Lee Hooker you know you gonna groove. Don’t be fooled by the Republican, don’t pity the Democratic, vote John Lee Hooker and everything gone be mellow, knocked out, copastatic.
Cooder fantastično, u notu vjerno i savršeno, oponasa pokojnog bluesmana, vokalno i stilski, na gitari, svira blues na način koji je i proslavio Hookera.
Cooderov je album revolucionarna, prevratna glazba! Može se uz nju i plesati, može se uz nju i pjevati, a može se iz nje i učiti. Tko kaže, pita jedan kritičar, da je tematska glazba dosadna?! Svi su mišljenja da je Pull Up Some Dust and Sit Down među najboljim Cooderovim ostvarenjima.
Album je izdan pod etiketom Nonesuch, a Coodera (vokal, gitara, bas, bajo sexto, klavijature, mandolina, mandola, marimba) prate, među ostalima, njegov sin Joachim, bubnjevi, i njegov stari prijatelj Flaco Jimenez, harmonika.
