Ratna dopisnica Anna Badkhen izvještavala je o nekim od najokrutnijih svjetskih sukoba - od Iraka i Afganistana, do Čečenije i Somalije. Međutim, u svojim pričama ona ne opisuje samo ratna razaranja. U novoj knjizi Peace Meals, “Objedi mira,” ona prikazuje ljude koje je sretala i način na koji oni uspijevaju objedovati sa svojim obiteljima usred sukoba u njihovoj zemlji.
U kojem god dijelu svijeta bi se Anna Badkhen našla, nastojala bi dijeliti obrok s ljudima o kojima piše. Ti su joj obroci, kaže ona, pomogli otvoriti vrata u njihove živote. Naime, za objeda bi oni vodili najvažnije razgovore. Anna Badkhen kaže da objed, koji obično označava vrijeme za okupljanje obitelji, postaje još značajniji u zonama sukoba:
"Zamislite dan koji provodite u nastojanju da izbjegnete minsko polje, ili dan za kojeg niste sigurni da ima kraj. No, on ipak završi, vi se vratite kući i sjednete za stol sa svojom obitelji kako bi to proslavili. Slavite da ste preživjeli dan u ratnoj zoni. I razmjenjujete informacije kako to čine obitelji za stolom: Kako ste proveli dan? O čemu razmišljate? Čemu se nadate? Mislim da se uz objed za stolom odvijaju najintimniji razgovori."
Ponekad bi se večere u kolibama lokalnih farmera sastojale od kruha i prženog jajeta, kaže Anna Badkhen. No, jednom prilikom to su bila četiri različita jela u domu jednog vojnog zapovjednika. Iza svakog obroka, kojeg ova autorica u svojoj knjizi opisuje, krije se određena priča:
"Jedan od obroka koji mi je ostao najviše u sjećanju bila je zapravo šačica grožđica koje mi je udijelio siromašan prodavač u jednom afganistanskom selu. Cijelo je selo bilo na rubu gladi. Nigdje se nije moglo naći hrane. Najbliži grad s tržnicom bio je udaljen 17 sati hoda – nitko u selu nije imao automobil. U jednom trenutku ugledao me taj čovjek i odmah preuzeo ulogu domaćina jer sam u njegovim očima, kao strankinja, ja bila njegov gost. Sa mnom je podijelio jedino što je imao sa sobom: šačicu dehidriranih, smežuranih grožđica."
Podnaslov knjige Anne Badkhen, Candy-Wrapped Kalashnikovs, “Kalašnjikovi umotani u papir za slatkiše,” izrodio se iz jednog sasvim drugačijeg susreta. Naime, 2001. godine, Anni Badkhen je, prilikom sudjelovanja u pomoći za osiguranje puta iz Jalalabada u istočnom Afganistanu, do glavnog grada Kabula, kao zaštita dodijeljena skupina naoružanih muškaraca. No, kako kaže, negdje na putu njeni su se tjelohranitelji pretvorili u lopove: uperivši oružje u nju, pokušali su je opljačkati. A Kalašnjikovi kojima su je opkolili bili su umotani u raznobojni papir za slatkiše: ružičasti, žuti i plavi, od onih za žvakaće gume Hubba Bubba, pa do Paško Patak naljepnica…”Pomislila sam, ovo je jedna nadrealistična situacija: uskoro će me ubiti, s puškom koja izgleda kao lik iz crtanog filma,” kaže Anna Badkhen. Naoružani razbojnici odložili su oružje kad im je Badkhen ponudila više novca. Tako je uspjela sigurno stići do Kabula. Novac je bio ključan i na jednoj tržnici u Bagdadu, no taj je put pobijedila ljudska pristojnost:
"Jedan mali kradljivac gurnuo je ruku u ruksak mojeg kolege, s namjerom da mu ukrade novčanik, no u tom trenutku odjednom nas je okružila skupina ljudi koji su rekli da će nas štititi. Zamislite zemlju koja je u plamenu, u kojoj posvuda vlada pljačka, u kojoj se ljudi ubijaju, a automobili i zgrade dižu se u zrak…ali tu je grupa Iračana srednje klase koji nas okružuju poput zida, i uvjeravaju me da su Iračani gostoljubiv narod. Bilo im je važno da mislimo da su oni dobri ljudi."
Anna Badkhen kaže da je naučila mnoge lekcije od ljudi koje je srela u ratnim zonama – ne samo o hrani, već i o prijateljstvima, ali što je najvažnije: o životu. Kad se iz dana u dan nađete tako blizu smrti, kaže ona, puno više cijenite život.