Za Kadu Hotić iz Pokreta Majke enklave Srebrenica i Žepa, presude u Haškom tribunalu dokaz su da je pravda ipak dostupna.
No, kako kaže, reakcije nakon posljednjih presuda čelnicima tzv. Herceg-Bosne koje dolaze iz susjedne Hrvatske, predstavljaju poraznu činjenicu koja ne doprinosi povjerenju.
“Mnogo smo godina čekali i konačno smo dočekali presudu. Međutim, razočarali smo se nakon presuda zbog toga što države iz kojih su zločinci počinili zločine, toliko negoduju i žale svoje heroje. To nas žalosti i ova presuda nikako ne doprinosi daljenjem miru, jer uvijek postoji opasnost dok se zločinački apetiti ne smire”, smatra Hotić.
Međutim, kako je kazala, da nije bilo Tribunala, domaći sudovi po svemu sudeći ne bi završili posao koji je urađen u Hagu.
Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, Fikret Grabovica, također je djelimično zadovoljan konačnim presudama u Tribunalu, jer kako kaže, dugotrajni sudski procesi i pojedine političke presude, umanjili su konačan rezultat rada ove međunarodne institucije.
“Gorčina zbog reakcija poslije presuda je na neki način umanjila značaj tih presuda što je posebno uvrijedilo žrtve. Pravda je zadovoljena toliko da smo mi kao žrtve u drugom planu zbog političara i onih koji su na račun svega što se dešavalo u ratu, izgradili svoje političke karijere i obogatili se”, kaže Grabovica.
Grabovica je izrazio nezadovoljstvo radom domaćih sudova i tužilaštava jer do sada još niko nije procesuiran za troipogodišnju opsadu Sarajeva u kojem je ubijeno više od 11 i po hiljada ljudi, od čega je 1600 djece.
Predsjednica Udruženja „Žena-žrtva rata“, Bakira Hasečić, dijeli mišljenje prethodnika o radu Tribunala.
Međutim, kako napominje, žrtve seksualnog nasilja u ratu do sada nisu dobile nikakav vid obeštećenja odnosno naknade za štetu koja im je nanesena kršenjima međunarodnog humanitarnog prava (rezolucija UN-a, br. 827).
“Do danas nije došlo ni do kakvog pomaka, iako glavni tužilac svake godine podnosi izvještaj, ali žrtve do danas nisu dobile nikakvo obeštećenje. Za mene je to neshvatljivo kada znamo koliko se uloži u jednog ratnog zločinca tokom njegovog suđenja. Preživjele žrtve i svjedoci su bili potrebni Haškom tribunalu kao i sudovima u BiH, ali kada napuste sudnicu, oni nisu više ničija briga”, ističe Hasečić.
Saja Ćorić iz Udruženja žrtava rata s područja Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) zadovoljna je radom Tribunala, jer za nju, svaka presuda, ima svoje ime i prezime, čime postaje jasno šta se u BiH desilo.
Međutim, i Ćorić ponižavajućim smatra reakcije na presude koje dolaze iz susjednih zemalja.
“Slušam različite medije i čitam različite komentare, pa se pitam da li mi žrtve imamo pravo na strah jer se strašno bojimo onoga da se ne ponovi? Sve što se trenutno dešava oko nas, navodi na to da se prepadne jedan ili drugi narod. Mi nismo sredstvo, mi smo osobe koje imaju emociju. Zahvalni smo Međunarodnoj zajednici koja je završila ovaj proces, ali kamo sreće da je završen prije 15 godina”, poručuje Ćorić.
Facebook Forum