Linkovi

Merle Haggard: I Am What I Am


Merle Haggard: I Am What I Am
Merle Haggard: I Am What I Am

“I Am What I Am” njegov je prvi odlazak u studio nakon bitke s rakom pluća, prije par godina. Haggard je još uvijek stari Haggard, znači – slušateljima daje do znanja i što misli o današnjoj Americi, politici i kulturi, i dok pjeva o ljubavnoj nevjeri, pjeva i o izdajama političara i vođa

Willie Nelson nije jedina vremešna country legenda s novim albumom ovih dana, iz perspektive “zlatnih godina.” To je, istovremeno, učinio i jedan od njegovih, sada već također prosjedih, partnera iz davnih “outlaw country” dana - Merle Haggard, čovjek koji je definirao “Bakersfield sound,” kojega zovu još i “pjesnikom običnog čovjeka.” Williejev, već predstavljen u našoj rubrici “Glazba,” nosi naslov “Country Music,” Hagov – “I Am What I Am.” Obojica old-timera oprobala su se zadnjih godina u nekim drugim stilovima; sa svojim najnovijim uradcima, obojica se vraćaju tradiciji, svojim country korijenima.

“I Am What I Am” Haggardov je 76. album. Sedamdesettrogodišnji Hag četiri je godine mlađi od Willijea. Da postoji “country music Mount Rushmore,” rekao je netko slikovito, u njegov bi granit uklesani sigurno bili likovi samoproglašenih “odmetnika” Nelsona i Haggarda. Jer (zajedno s Johnnyjem Cashom, Krisom Kristoffersonom, Waylonom Jenningsom) ostavili su neizbrisivi trag na country “svojim odgovorom na zvuk Nashvillea 60-ih i 70-ih godina, kad su producenti poput Cheta Atkinsa, ublažavali, ‘uljepšavali’ sirovi zvuk honky-tonka, Jimmieja Rodgersa, Hanka Williamsa...”

Za razliku, međutim, od Nelsonovog novog albuma, “Country Music,” na najnovijem Haggardovom nema covera, sve su pjesme ili njegove ili rezultat njegove suradnje s nekim od članova benda. Nema ni session-glazbenika, samo Haggardov bend The Strangers, pojačan gitarom Haggardovog sina Bena, dobro-gitarom bluegrass legende Roba Ickesa, te bubnjevima Dylanovog bubnjara Georgea Recelija. Haggard je, s Lou Bradleyjem, koproducent albuma.

Na prvi pogled – ljubav kao tema dominira -- “Pretty When It’s New,” ljubav je lijepa kad je nova, ali kako vrijeme prolazi, ona je neizbježno sve tanja; “We’re Falling In Love Again,” za ljubav se, s istom osobom, pruža druga šansa; “Live and Love Always,” duet je sa suprugom Theresom, ljubav je vječna.

U “Bad Actor” – i ljubav i život samo su gluma!

Ima, dakle, u tim ljubavnim romantike, ima cinizma, ima gorkoslatkih nota.

Ali ljubav, ona romantična, nije jedina tema albuma. I Haggardova ljubav za country je očita. “I Am What I Am” njegov je prvi odlazak u studio nakon bitke s rakom pluća, prije par godina. Haggard je još uvijek stari Haggard, znači – slušateljima daje do znanja i što misli o današnjoj Americi, politici i kulturi, i dok pjeva o ljubavnoj nevjeri, pjeva i o izdajama političara i vođa, kao u “I’ve Seen It Go Away” - “mnogo se veliko sutra pretvorilo u jučer.” Njegova poruka je otprilike – što duže živiš, to su veća i brojnija tvoja razočaranja.

Što misli o današnjoj glazbi? “Vidio sam Boba Willsa i Elvisa/Kad si vidio najbolje, ostatak ne znači gotovo ništa.” Drugim riječima – pjesme ne pišu više kao nekada. Niti ih pjevaju kao nekada. Niti ih sviraju kao nekada. Naslovna, deklarativna – “I Am What I Am” – pjesma je koja sažima bit čovjeka i njegove glazbe. Haggard kaže: “To sam što sam, pišem pjesme, o životu...because I give a damn!”

Haggardov je album kontemplativan, introspektivan, ispovjedan. Hag baca pogled unatrag, ali gleda i naprijed, na ono što ga čeka... pjeva o smrtnosti, protjecanju vremena i života, životnim iskustvima – lekcijama naučenim u zatvorima (kad je Cash nastupio u zatvoru San Quentin, Haggard je bio u publici; pet godina kasnije, i on je već bio country-zvijezda!), barovima, vagonima teretnih vlakova - o prolaznoj vrijednosti uspjeha, o tome kako je vrijeme naš najveći izdajica. “Down At the End of the Road” nije samo “o kraju geografskog puta.”

S “Old Tanker Train” Merle se vraća u svoje mlade, mlade dane i pjeva o svojoj opsjednutosti vlakovima... i nadi da je za tog starog hoboa moguća ipak još jedna vožnja.

Merle Haggard je svoj prvi album izdao prije 45 godina. Glas ga tu i tamo izdaje, nije ni čudno – godine, bolest, ali u relativno je dobroj formi, a aranžmani nisu zahtjevni. Ali eto ga, sa 73 godine i dalje piše pjesme i dalje pjeva! Ono što od njega čini legendu njegova je ljubav za country i njegovo vladanje mnogim stilovima. Na ovom albumu ima tradicionalnih country balada i malo western swinga i malo country bluesa i malo folka i malo hillbilly jazza. I ima u Haggardu još uvijek onoga što ga je proslavilo - “odmetničkog” duha. U “Mexican Bands” aludira na vrstu zabave koju je moguće pokupio od Willieja: “And early mañana, I’ll smoke what I wanna, and listen to Mexican bands.”

XS
SM
MD
LG