Većina mentalno bolesnih osoba neće nikada počiniti zločin. No, nedavna masovna ubojstva iza kojih stoje očigledno poremećeni mladi muškarci privukla su pažnju američke javnosti na to koliko je teško identificirati i dijagnosticirati ljude s ozbiljnim mentalnim bolestima i osigurati im djelotvorno liječenje prije nego što oni nanesu neko zlo sebi ili drugima. Carol Pearson je s jednim stručnjakom za mentalno zdravlje i s jednom obitelji kojoj je potrebna psihijatrijska pomoć razgovarala o izazovima koji se postavljaju pred one kojima su potrebne dobre mentalnozdravstvene usluge u Sjedinjenim Državama.
Eric Parks i njegova majka Ginger Smith vode dugu bitku s njegovom mentalnom bolešću. Eric pati od bipolarnog poremećaja. Prvu je psihotičnu epizodu imao sa 19 godina. “Ne sjećam se mnogo, znam samo da je situacija bila loša, nije mi bilo dobro.”
“I to je bio početak dugogodišnjeg teškog razdoblja, teškog za Erica i za cijelu obitelj,” kaže Ericova majka.
Mentalna bolest može ljude priječiti u racionalnom razmišljanju. Ukoliko im se ne ukazuje profesionalna pomoć, pojedinci s ozbiljnim mentalnim poremećajima ne mogu se pridržavati nikakvog plana ili rasporeda i prestaju uzimati lijekove koji im mogu pomoći da vode normalan život.
Ginger Smith je pokušala hospitalizirati sina, ali to joj nije pošlo za rukom.
Mnoge bolnice u Sjedinjenim Državama ne liječe psihijatrijske bolesnike. A one koje ih primaju na liječenje otpuštaju ih nakon kratkog vremena, bez podrške mentalnozdravstvenog radnika koji bi pacijentu pomogao u tranziciji. Otpuštenim pacijentima katkada nedostaje i novca za kupovinu lijekova ili za plaćanje dodatnih psihijatrijskih usluga.
Eric je završio među beskućnicima, gladan, bez lijekova. “Nisam bio voljan liječiti se. Nisam želio ni priznati da bolujem od mentalne bolesti niti da se moram liječiti.”
Poboljšanja u sustavu mentalnozdravstvene skrbi u Americi prijeko su potrebna, kaže Wayne Lindstrom, na čelu skupine Mental Health America.
“Imamo mentalnozdravstveni sustav, a imamo i sustav za fizikalnu medicinu, ali to dvoje tipično nije integrirano. A to apsolutno, neizostavno moraju biti jer toliki problemi od kojih pate djeca i odrasli, široki spektar bolesti, ne možemo gledati odvojeno – od vrata nagore ili nadolje.”
Eric Parks danas živi u privatnom domu gdje stručno osoblje nadzire njegove lijekove i pomaže mu u organiziranju njegovog dana. No, takva skrb košta, a ne postoje ni javni ni privatni programi koji pružaju financijsku pomoć. Većina obitelji brzo potroši ušteđevinu. Ericova majka prodala je njihovu kuću kako bi mogla sina držati u tom domu. Ericu je sada dovoljno dobro da počinje tražiti posao.
“Volio bih da, s vremenom, mogu živjeti sam, biti nezavisan.”
Ericu će dom ipak trebati još nekoliko godina. Njegova majka, međutim, hvali njegov napredak i ljuti je način na koji javni dužnosnici i mediji predstavljaju osobe s mentalnim poremećajima.
“Kad budemo promijenili način gledanja, pokazali više znanja i razumjevanja, i imali na raspolaganju više resursa, napravit ćemo veliki korak naprijed u rješavanju onoga sa čime žive naše obitelji, a poznato je i drugima.”
Nažalost, financiranje takvih programa oštro je smanjeno zadnjih godina.
Eric Parks i njegova majka Ginger Smith vode dugu bitku s njegovom mentalnom bolešću. Eric pati od bipolarnog poremećaja. Prvu je psihotičnu epizodu imao sa 19 godina. “Ne sjećam se mnogo, znam samo da je situacija bila loša, nije mi bilo dobro.”
“I to je bio početak dugogodišnjeg teškog razdoblja, teškog za Erica i za cijelu obitelj,” kaže Ericova majka.
Mentalna bolest može ljude priječiti u racionalnom razmišljanju. Ukoliko im se ne ukazuje profesionalna pomoć, pojedinci s ozbiljnim mentalnim poremećajima ne mogu se pridržavati nikakvog plana ili rasporeda i prestaju uzimati lijekove koji im mogu pomoći da vode normalan život.
Ginger Smith je pokušala hospitalizirati sina, ali to joj nije pošlo za rukom.
Mnoge bolnice u Sjedinjenim Državama ne liječe psihijatrijske bolesnike. A one koje ih primaju na liječenje otpuštaju ih nakon kratkog vremena, bez podrške mentalnozdravstvenog radnika koji bi pacijentu pomogao u tranziciji. Otpuštenim pacijentima katkada nedostaje i novca za kupovinu lijekova ili za plaćanje dodatnih psihijatrijskih usluga.
Eric je završio među beskućnicima, gladan, bez lijekova. “Nisam bio voljan liječiti se. Nisam želio ni priznati da bolujem od mentalne bolesti niti da se moram liječiti.”
Poboljšanja u sustavu mentalnozdravstvene skrbi u Americi prijeko su potrebna, kaže Wayne Lindstrom, na čelu skupine Mental Health America.
“Imamo mentalnozdravstveni sustav, a imamo i sustav za fizikalnu medicinu, ali to dvoje tipično nije integrirano. A to apsolutno, neizostavno moraju biti jer toliki problemi od kojih pate djeca i odrasli, široki spektar bolesti, ne možemo gledati odvojeno – od vrata nagore ili nadolje.”
Eric Parks danas živi u privatnom domu gdje stručno osoblje nadzire njegove lijekove i pomaže mu u organiziranju njegovog dana. No, takva skrb košta, a ne postoje ni javni ni privatni programi koji pružaju financijsku pomoć. Većina obitelji brzo potroši ušteđevinu. Ericova majka prodala je njihovu kuću kako bi mogla sina držati u tom domu. Ericu je sada dovoljno dobro da počinje tražiti posao.
“Volio bih da, s vremenom, mogu živjeti sam, biti nezavisan.”
Ericu će dom ipak trebati još nekoliko godina. Njegova majka, međutim, hvali njegov napredak i ljuti je način na koji javni dužnosnici i mediji predstavljaju osobe s mentalnim poremećajima.
“Kad budemo promijenili način gledanja, pokazali više znanja i razumjevanja, i imali na raspolaganju više resursa, napravit ćemo veliki korak naprijed u rješavanju onoga sa čime žive naše obitelji, a poznato je i drugima.”
Nažalost, financiranje takvih programa oštro je smanjeno zadnjih godina.
