Mala Bosanka među nevidljivom djecom 'kalifata'

Bit će to, ispostavit će se, posljednja poruka kćerke iz Sirije majci u Sarajevu.

Četverogodišnja djevojčica Iman kćerka je Ilde i Aldina Alibašića iz Sarajeva. Alibašić je poginuo u Deir-ez-Zoru početkom 2019. godine, boreći se na strani tzv. Islamske države. Rođena je u januaru 2015. godine u Manbidžu, u Siriji. Danas Iman i stotine druge djece u kampovima u Siriji zovu nevidljivom djecom "kalifata".

Nakon poruke 1. marta, nastupila je tišina. Samrin odgovor neko je pročitao osam dana kasnije.

Poslije toga od Ilde, do danas, ništa, kaže Samra za Radio Slobodna Evropa (RSE), dok pokušava naći tačne informacije o tome šta se zapravo desilo njenoj kćerki i gdje je njena unuka.

U međuvremenu, različite informacije su nalazile put do Samre. Prvo su pojedini bh. mediji objavili kako je Ilda, zajedno s Iman i jednogodišnjim sinom te svekrom i svekrvom (Behudinom i Indirom Alibašić) izašla iz Baguza i odvedena u najveći kamp koji kontrolira kurdska administracija Al-Hol, kod grada Hasaka.

"Ja sam se tad obradovala, ponadala sam se da će iz tog kampa ipak jednom doći i kući. Skoro smo pa slavili, bili smo radosni. Mislila sam kako ću ih zagrliti, držati u svom naručju nakon toliko godina. Sve što svaka majka želi jeste da se nikad ne odvaja od svoje djece, da im pruži ljubav", priča Samra.

Onda su stigle drukčije vijesti. Žene porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje jesu odvedene iz Baguza u kamp Al-Hol napisale su u rijetkim porukama svojim članovima porodica da je Ilda poginula, a uz nju i njen jednogodišnji sin, svekar i svekrva. Napisale su da su oni među onima koji su nastradali u Baguzu tokom bombardiranja.

'Svi su šehidili, samo mala Iman ostala'

"Svi su šehidili, samo mala Iman ostala“, glasila je poruka Bosanki iz Sirije. Upravo tih dana, na Twitteru se pojavila fotografija djevojčice iz Baguza, povrijeđenog lica, zamotane u deku. Izvori s kojima RSE ima kontakte kazali su da je na fotografiji upravo Ildina kćerka Iman. Fotografiju s Twittera podijelili su i strani novinari, humanitarni radnici, te regionalni direktor Međunarodnog komiteta Crvenog križa za Bliski Istok, napisavši da rade sve da pomognu djeci bez roditeljskog staranja.​

Iman je iz Baguza sa sobom povela žena iz Sirije, zajedno sa svojom djecom, nakon čega su svi smješteni u kamp Al-Hol, govore izvori bliski RSE.

"Bila sam u Ildinoj sobi, gledam njene slike, kad me nazvala jedna žena i rekla da mi mora nešto reći i da joj oprostim što je ona ta... Pitam je šta je, kaže, svi su poginuli osim Iman. Ona je kod neke Sirijke, ona je uzela", kaže Samra, koja je nakon ovoga odlučila da, iako ne zna zapravo šta se zaista dogodilo s njenom kćerkom, uradi sve da nađe unuku Iman, u slučaju da je sama.

"Treba ovo sve izdržati, sklopim oči, nju vidim... Ildu, kao da mi leži na onoj livadi, u onom crnom čadoru, dijete pored nje. I kako to dijete, ta curica, ako je to tako, bez igdje ikoga. Još ako nju izgubim... Ne znam je li to tačno Iman, čula sam dvije priče od osoba koje su u kampu. Ne znam šta je bilo s Ildom, ne znam. Da mi hoće neko nešto javiti, potvrditi."

Samrina kćerka Ilda u Siriju je otišla 2013. godine. Prvo je njen muž Aldin Alibašić otišao sam, rekavši Ildinim roditeljima da ide raditi u Tursku, tada je radio kao IT za jednu firmu iz Sarajeva. Nakon pet-šest mjeseci, Aldin se vratio po Ildu i svoje roditelje.

"Ona i Aldin se znaju iz osnovne škole, počeli su se kasnije zabavljati. Poslije je ona htjela da se pokrije kad je upisala fakultet. Bilo nam je iznenađenje kad je rekla da hoće da se uda za Aldina, bili su mladi, ali smo prihvatili to. On je došao po nju i počeli su živjeti zajedno. Vremenom smo prihvatili to, počeli su dolaziti kod nas, mi kod njih", priča Ildina majka Samra za RSE.

"I do godinu dana smo vjerovali da žive u Turskoj. Sve dok mediji nisu objavili da je Aldin Alibašić odveo cijelu porodicu u Siriju, gledali smo to na televiziji. Ilda se javljala i govorila da su u Turskoj, da im je lijepo, nikad nismo primijetili da nešto nije uredu. Poslije te emisije, pisali smo joj, pitali, onda se ona počela rjeđe javljati. Nije htjela reći gdje su. Poslije nam je ispričala da su prvo bili u mjestu Pendik na granici s Turskom, pa u Mambidžu, Al-Babu, Idlibu, pa onda dole u Al-Babu, kod Deir-ez-Zora. I na kraju u Baguzu."

Nakon oslobađanja Baguza, o Ildi, njenom svekru i svekrvi, kao i jednogodišnjem sinu, zvanično ne zna se ništa. Za Iman se pretpostavlja da je među stotinama druge djece njezine sudbine u Al-Holu, a posljednje informacije koje je Samra dobila ukazuju da je djevojčica medicinski zbrinuta.

'Djeca su žrtve rata i ne smiju biti kažnjeni za bilo šta'

Od 74.000 ljudi u kampu Al-Hol, većina su djeca, čak 65 posto. Oko 7.000 djece je stranog porijekla, odnosno roditelji su stranci. Nekoliko stotina djece u ovom prenatrpanom kampu je bez ikakvog roditeljskog staranja.

Joelle Bassoul, regionalna menadžerica za medije iz Save The Children organizacije koja djeluje u tri kampa u sjeveroistočnoj Siriji, za Radio Slobodna Evropa kaže da bi djeca, posebno bez roditeljskog staranja trebala biti prioritet kad je riječ o repatrijaciji u zemlje porijekla.

"Zabrinuti smo za dobrobit djece, ta djeca nisu odgovorna za posljedice svojih roditelja. Svako dijete bi trebalo imati jednaka prava i mogućnosti. Pozivamo zemlje da repatriraju svoje državljane, da se posvete rješavanju pitanja djece bez roditeljskog staranja kojih je u Al-Holu 335, prema podacima UN-a. Oni su žrtve rata i ne smiju biti kažnjeni za bilo šta", rekla je Bassoul.

Humanitarni radnici sreću se s ozbiljnim traumama kod djece. Iz Save the Childrena kažu da im je neophodna psihološka pomoć, ali i da se čim prije sklone od sredine u kojoj su bili izloženi nasilju.

"Djeci treba mirna i sigurna okolina. Djeca moraju imati pristup normalnoj psihološkoj pomoći, a to nemaju ni sirijska djeca, a kamoli djeca stranih državljana. Jedini način da ova djeca ostvare svoja prava jeste u njihovim domovinama. Pitanje je šta su sve djeca proživjela, pokazuju znakove psihičke nestabilnosti, oni se moraju oporaviti od onoga što su vidjeli i doživjeli. Posebno je teško sa djecom bez roditelja, njima je jako teško pomoći. Imamo situacije da je npr. jedna žena iz neke evropske zemlje sa sobom uzela nekoliko djece različitih nacionalnosti, neka od njih ne znaju arapski, niti engleski, ne znamo čak ni odakle, ne možemo utvrditi koje su nacionalnosti i što se s njima zapravo dogodilo", kazala je Bassoul.

Utvrđivanje identiteta ove djece je skoro nemoguće u ovom trenutku, jer u dijelu gdje su kampovi, koji kontroliraju kurdske snage, nema ambasada niti konzularnih predstavništava, zato iz humanitarnih organizacija apeliraju da se zemlje porijekla uključe i počnu proces repatrijacije svojih državljana i djece od kojih su mnoga rođena u Siriji.

"Strankinje nisu u istom dijelu kampa Al-Hol, one su odvojene, prisutni smo i tamo, ali kod neke djece je nemoguće utvrditi identitet, nacionalnost."

Dosad su zemlje bile spore u repatrijaciji državljana, a neke su odbile prihvatiti ljude koji su otišli u Siriju i Irak. Izuzetak je Kosovo koje je iz Sirije repatriralo 110 ljudi, od kojih četvero boraca, 32 žene i 74 djece. Vraćeno je još devetero djece koja su izgubila roditelje u ratu.

Osim Kosova, Njemačka je prihvatila više od desetero djece i Francuska petero siročadi.

Bosanska siročad u Al-Holu

Prema nekim izvorima, najmanje četvero djece bosanskih državljana je u Al-Holu bez roditeljskog staranja, te još dvoje djece žene porijeklom iz BiH koja je živjela u Austriji. Agonija porodica poput one koju proživljava Samra je sve teža, kako kažu, jer nemaju nikakvih zvaničnih informacija, niti se imaju kome obratiti.

"Prosto ne mogu da vjerujem. Isplačem se, odjednom tajac. Ne znam šta da mislim. Brinem se za to dijete, s kim je, boli li je šta, nedostaju li joj roditelj, ne zna jezik, ona zna bosanski, ne zna arapski. Šta dijete od četiri godine... ne znam. Sutra bih išla tamo, ali šta onda. Ne znam. Visim u zraku, ništa ne znam", kaže Samra koja, u slučaju da je istina da joj je kćerka poginula, želi makar unuku vratiti u BiH.

Samra se obratila Međunarodnom komitetu Crvenog križa. Pisala je o Iman i Ildi, te o informacijama koje je dobila o tome da je Iman sa ženom iz Sirije.

"Nadam se da će neko nešto javiti, da će naći Iman, ili Ildu ako je živa, ako je u nekom od kampova. Rekli su da su moja pisma proslijedili u Siriju."

U razgovoru s Elmirom Camićem iz Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Sarajevu, saznali smo da je samo u kampu Al-Hol više od 74.000 ljudi, od toga 60.000 njih je stiglo u posljednja tri mjeseca, 90 posto su žene i djeca.

„U kamp dolaze jako iscrpljeni, izgladnjeli, istraumatizirani često, čak i ranjeni. Humanitarna situacija je jako loša. Kapaciteti za smještaj već odavno nisu dovoljni, porodice s djecom moraju spavati pod otvorenim nebom. Prema nekim informacijama, već deseci djece su umrli zbog ovakvih uvjeta i neadekvatne njege. Posebno smo zabrinuti za djecu bez roditeljskog staranja, a njih je nekoliko stotina. Djeca su najmanje kriva za bilo šta što se desilo i zaslužuju iskrenu i poštenu mogućnost za integraciju u društvo. To zahtijeva ozbiljan i stručan pristup i bilo kakva dehumanizacija ili stigmatizacija je možda najveći izazov po tom pitanju. Mi iz Međunarodnog komiteta smo spremni pružiti stručnu pomoć tamo gdje je ona potrebna i moguća."

Bosna i Hercegovina se s pitanjem povratka bh. državljana suočila tokom 2018. godine, kada je i najavljeno formiranje koordinacionog tijela pri Vijeću ministara zaduženog za povratak bh. državljana koji su ili u zarobljeništvu ili u kampovima za žene i djecu. Dosad je u BiH deportiran jedan bh. državljanin. Riječ je o Ibri Ćufuroviću koji je u zatvoru na sjeveru Sirije bio 17 mjeseci.

O djeci i ženama se ne govori iako je u kampu Roj na sjeveru Sirije je, pretpostavlja se, oko 31 bh. državljanin. U najvećem kampu Al-Holu je oko 43 žene s djecom iz BiH. Još četvero djece je bez roditeljskog staranja. Jedna od njih mogla bi biti djevojčica Iman.

Iman na arapskom znači vjerovanje i dok, kako kaže, dnevno stotinu puta gleda djevojčicu, na jednoj fotografiji nasmijanu, na drugoj povrijeđenu i preplašenu, njena nana Samra u Sarajevu čvrsto vjeruje da će pronaći Iman i, ako je istina ono što je čula o smrti Imanine majke i mlađega brata, barem nju čim prije dovesti na sigurno.