Majda Ibraković koordinatorica programa Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu Banja Luka u razgovoru za Glas Amerike naglašava da su, nažalost, novac ili zahtjevi EU, vladajućim strukturama u BiH glavna motivacija za razvijanje strateških dokumenata u ovoj oblasti, a ne dobrobit građana. Prema njenim riječima, takvoj situaciji doprinose i sami građani, koji su skloni kritikama i praznim riječima, ali poput političara koje biraju nisu spremni na iskreno djelovanje.
VOA: Koliko kasnimo kada je u pitanju reakcija na ovaj problem i koje su to mjere koje bi u budućnosti mogle da ublaže situaciju?
Kasnimo toliko da smo unazad nekoliko godina crna rupa zagađenja u Evropi. Prije nekoliko godina izgovor nam je bio: „Kako je u Pekingu, kod nas je dobro", međutim, sada je u tom multimilionskom gradu gotovo za 50% smanjeno zagađenje vazduha direktnim i konkretnim mjerama. Poređenje sa onim "gorim", koje mi toliko volimo da koristimo, sada je dovelo do toga da se više nemamo s kim ni porediti, odnosno takmičiti u ovoj kategoriji, a gubimo ljudske živote upravo zbog zagađenja. Kompleksnom problemu treba pristupiti ozbiljno i sistemski, rješenja postoje, neka od njih čak ne zahtijevaju ogromna finansijska sredstva, već jednostavno jasnu političku volju. Integralnim pristupom treba obuhvatiti sektore energije, saobraćaja, adekvatnog prostornog planiranja i ozelenjavanja grada, pa zatim i promjenu samog načina života. Projekat gradske toplane u Banjaluci je trebao uticati na smanjenje zagađenja zamjenom energenta, a napomenula bih da još očekujemo informaciju o emisijama u vazduhu iz Ekotoplane za koje smo poslali upit u decembru prošle godine.
VOA: Na kojim mjerama insistira Centar za životnu sredinu Banja Luka?
U pogledu mjera i prijedloga, smatramo da je najprije potrebno okupiti i angažovati stručnjake koji će kroz studiju i analizu procijeniti udjele pojedinih izvora u ukupnom zagađenju vazduha, a zatim sistemski rješavati problem po sektorima. Svakako treba obratiti pažnju na urbanizam i prostorno planiranje, jer više neplanske gradnje, betona i visokih zgrada definitivno zadržava problem zagađenog vazduha u gradu. Treba razlikovati interventne mjere od preventivnih. Recimo interventna mjera je ograničiti kretanje motornih vozila u pojedinim zonama u periodima zagađenja, a preventivna mjera je dugoročno pojačati javni i biciklistički transport odgovarajućom infrastrukturom. To je mjera koja ne zahtijeva mnogo novčanih sredstava, a može uticati na popravljanje stanja, dok se ne pronađu načini i sredstva za mnogo kompleksniju mjeru kao što je prelazak na obnovljive izvore energije za zagrijavanje u domaćinstvima i energetsku efikasnost.
VOA: Postoji li neki plan nadležnih institucija kada je u pitanju rješavanje problema u Banjaluci?
Prema našim saznanjima, Grad Banja Luka radi na novom Akcionom planu zaštite vazduha. Uskoro treba biti prezentovan i Green City Action Plan Banjaluke koji podrazumijeva održivo planiranje u sektorima transporta, vodovoda, zelenih površina i energetske efikasnosti. U toku je i projekat koji finansira Švedska vlada, a koji treba da pojača broj mjernih stanica i kvalitet mjerenja, te dodatno educira osoblje u javnom sektoru.
VOA: Možemo li očekivati da će ovi planovi doprinijeti poboljšanju situacije?
Naša bojazan je da bi ti dokumenti mogli završiti u ladicama zajedno sa drugim akcionim planovima, jer jednostavno nemamo mehanizme implementacije takvih dokumenata, a sasvim sigurno ni jaku političku volju da se krucijalne aktivnosti zaštite životne sredine iz tih dokumenata zaista i sprovedu. U slučaju Bosne i Hercegovine, našim vlastima je često najbitnije da se kroz te strategije dobiju značajna finansijska sredstva. Smatramo da se jednom za sva vremena moraju početi sprovoditi dugoročne strategije i planovi ili sankcionisati oni koji ne rade svoj posao u službi građana.
VOA: Kako komentarišete zvanične izvještaje o kvalitetu vazduha u Banjaluci?
Izvještaji o koncentracijama polutanata i kvalitetu vazduha u Banjaluci koji se objavljuju na sajtu grada nisu mnogo relevantni za zaštitu zdravlja građana, jer se objavljuju naknadno i kasne jedan dan u slučaju mjerenja sumpordioksida, azotnih oksida i ozona, dok je u slučaju suspendovanih/lebdećih čestica prašine u pitanju kašnjenje od čak sedam dana. Dakle, kada govorimo o koncetraciji zagađenja u Banjaluci, uvijek govorimo o onom od juče ili čak protekle sedmice, a takvi retroaktivni, usuđujem se reći više retropasivni rezultati ne obavještavaju građane o alarmantnom stanju kako bi se zaštitili na vrijeme. Grad na tom osnovu ne može donijeti interventne mjere, poput upozorenja ili uzbune, tako da praktično adekvatna i pravovremena reakcija i mjere zaštite građana ne postoje. Ono što ova mjerenja definitivno ukazuju jeste da imamo problem i da što prije trebamo pristupiti njegovom rješavanju.
VOA: U prethodnom periodu često smo imali situaciju da je kvalitet vazduha u Banjaluci bio u trećoj kategoriji. Kako dolazi do takvog stepena zagađenja?
Cijela regija se u proteklom periodu guši u smogu, jer je izložena izrazito dugotrajnim i stabilnim vremenskim uslovima što je omogućilo da se zagađena vazdušna masa prizemno smjesti u kompletnoj bh. kotlini. Banja Luka, nažalost, kao i mnogi bh. gradovi leži u kotlini, pa prema tome ima savršenu konfiguraciju terena za stvaranje magle i smoga. Dodajte tome izrazito niske temperature što vodi ka većem sagorjevanju fosilnih goriva u domaćinstvima i saobraćaju i dobijate vazduh koji imamo proteklih mjeseci.
VOA: Šta možemo izdvojiti kao najveći problem u Banjaluci?
Ne možemo sa sigurnošcu pokazati prstom na jednog glavnog uzročnika, npr. korisnike uglja ili ogrjevnog drveta ili povećan broj vozila na ulicama Banja Luke, jer prosto nemamo precizne podatke o tome. Baš zbog toga zagovaramo opsežnije i detaljnije praćenje i analiziranje stanja, a ne uporno negiranje problema. Jedina sreća u cijeloj situaciji jeste što Banja Luka nije industrijski grad, jer bi se suočavala s još većim i raznovrsnijim brojem štetnih polutanata u vazduhu i to ne samo u zimskom periodu, već i tokom cijele godine, kao što je slučaj u Tuzli i Zenici.
VOA: Građanima se „crveni alarm“ pali samo tokom zimskog perioda. Koliko smo kao pojedinci odgovorni za ovakvu situaciju?
Puni smo kritika i praznih riječi, ali je vrlo malo istinskog djelovanja. Kritikujemo „foteljaše“, a zapravo smo se i sami smjestili udobno u svojim foteljama i nijemo pratimo situaciju. Jasno je da ćemo se žaliti na preveliki broj vozila u saobraćaju, ali da li ćemo razmisliti da baš mi ostavimo svoj automobil tog zagađenog dana? Svako od nas je itekako važna karika u ovom lancu u smislu proizvodnje vrijednosti koje dovode do borbe za svoja prava, za svoje zdravlje i okolinu. Jednostavno, mi smo kao narod lako „zapaljivi“, ali pritom još lakše zaboravljamo, jer sutra dolazi nova tema kojom se moramo pozabaviti u svojoj svakodnevnici. U BiH nam ovakvih tema za razgovor i pisanje nikada ne nedostaje, ali ono što nedostaje jeste konkretna akcija i reakcija.
