Kad se u Sjedinjenim Državama donose neke odluke - koje mogu imati posljedice po široku javnost - korporacije, aktivističke organizacije i drugi kontaktiraju Kongres i izvršnu vlast kako bi utjecali na te odluke. Za takvu aktivnost, odnosno lobiranje, kaže se da često ide u prilog posebnim interesima, a često na štetu građana. Međutim, lobiranje je ustavom zaštićena aktivnost u Sjedinjenim Državama te je sastavni dio procesa odlučivanja.
Zakoni u Sjedinjenim Državama donose se putem vrlo otvorenog procesa. Prijedlozi zakona bivaju predstavljeni u Kongresu, o njima se debatira i glasuje. Potom, izvršna grana vlasti provodi te zakone i regulativu koja proizlazi iz njih. Pojedinci i tvrtke kojih se tiču ti zakoni i regulativa žele utjecati na njihovo stvaranje i provođenje. U Sjedinjenim Državama je taj proces poznat i kao lobiranje, a provodi se, ne samo u Washingtonu, nego u svih 50 američkih saveznih država. Američki Ustav ima odredbe koje dopuštaju lobiranje kao sastavni dio procesa vladinog donošenja zakona. Kako ističe profesor Sveučilišta Georgetown, Mark Rom, te su odredbe ugrađene u same temelje američkog Ustava.
„Prema Ustavu imamo pravo na okupljanje, upućivanje peticija vladi. Imamo pravo na slobodu govora i slobodu medija. Kad netko želi promijeniti stajališta vlade i način njenog djelovanja taj ima ustavom zajamčeno pravo na to“.
Zbog tih prava uobičajeno je da Amerikanci nazivaju, pišu ili šalju e-mail poruke svojim zastupnicima u Kongresu, a nekad organiziraju i demonstracije. Oni poručuju zakonodavcima da podržavaju ili se protive nekom zakonu koji se razmatra te traže od njih da glasuju o tome u skladu s njihovim stajalištem. U Washingtonu, velik dio lobiranja provode profesionalne lobističke organizacije, pojašnjava, Tim Carney, novinar dnevnika Washington Examiner.
„Jedan način lobiranja je da kompanije ili interesne skupine građana, poput organizacija za pravo na nošenje i posjedovanje vatrenog oružja, upošljavaju profesionalne lobiste. Oni znaju više od drugih kako Kongres funkcionira. Oni znaju koji su zastupnici važni ili otvoreni za sugestije“.
Lobiranje je važan sektor u Washingtonu. Procjenjuje se da je prošle godine tri i pol milijarde dolara utrošeno na lobiranje Kongresa i izvršne vlasti. Najveći dio proveden je putem odvjetničkih tvrtki specijaliziranih za lobiranje. Jedna od njih je Patton Boggs za koju radi Nicholas Allard. On kaže da su odvjetnici jako važni za lobiranje.
„Zakon na koji mi pokušavamo utjecati tiče se pitanja: kakav zakon treba biti te kako može biti pravedno primijenjen? Zato smo mi odvjetnici uključeni. Ukoliko zakoni nisu ispravno napisani ili se ne primjenjuju na pravedan način imat ćemo loše rezultate i lošu politiku“.
Lobističke tvrtke postale su jako uspješne u utjecanju na oblikovanje zakona i politika koje idu u prilog njihovim klijentima. Ken Vogel iz dnevnika Politico, kaže da je utjecaj lobista ponekad toliko snažan da zakonodavci, u stvari, slijede ono što lobisti zastupaju.
„U nekim slučajevima lobističke organizacije su toliko uspješne i imaju toliko utjecaja da su sposobne napisati zakone i predložiti ih za članove Kongresa. U nekim slučajevima zakonodavci će ih predložiti odnosno uvesti u proceduru usvajanja bez da promjene jednu jedinu riječ“.
Lobiranje u Washingtonu nije ograničeno samo na Amerikance. U to su uključene i strane kompanije i strane vlade koji također žele utjecati na američke zakone. No lobiranje nije aktivnost koja podrazumijeva da sve može proći. Postoje savezni zakoni i etička regulativa koja određuje način odvijanja tog procesa. Ta regulativa se primjenjuje premda ne uvijek bez propusta.