Kada se u Sjedinjenim Državama donose političke odluke na njih pokušavaju utjecati razni krugovi – od građanskih i profesionalnih udruga pa do velikih korporacija. Lobiraju se političari – članovi Kongresa koji pišu i usvajaju zakone te visoki dužnosnici izvršne vlasti. Lobiranje je u Sjedinjenim Državama razmjerno velik biznis – na tu je aktivnost u 2009. potrošeno gotovo tri i pol milijarde dolara. Zakoni i razni državni pod-zakonski akti vrlo su kompleksna materija i za njihovo su tumačenje i provođenje često potrebne – kako je to jednom rečeno - 'vojske odvjetnika'. Zato su u Washingtonu lobisti često i odvjetnici.
Jedan od njih je Nicholas Allard iz lobističke firme Patton Boggs. Evo kako on objašnjava zbog čega je njegova profesija potrebna društvu: "Niti ja a niti vi ne bi sami vadili zubni korijen. Zato idete kod zubara. Tako je i na javnoj odnosno političkoj sceni. Trebate stručnjaka kako bi obavili neki posao. A to rade upravo lobisti, i to bez obzira je li klijent velika korporacija ili pojedinac. Radimo za novac, ali – mnogo češće nego što se misli – radimo i pro bono, bez naknade. Lobisti analiziraju i daju stručni savjet".
Da bi dao stručni savjet lobist često mora imati izravan kontakt s političarom, članom Kongresa ili recimo zaposlenikom Bijele kuće. Novinar Tim Carney koji u listu Washington Examiner prati lobističku scenu objašnjava zbog čega je osobni kontakt toliko važan: "U većini slučajeva, lobist je u prošlosti radio s dotičnim kongresnikom. Član Kongresa ga poznaje i zna da sastanak neće biti gubitak vremena. Ili, lobista prati glas da je dobro informiran, pa je i zbog toga sastanak važan. Što se tiče, lobističke firme, njoj je u interesu da ima takve ljude, tako da često posao dobivaju ljudi koji su radili u Kongresu. Prema tome, temelj lobiranja je u kontaktu, u poznanstvu, u pristupu koji dotična osoba ima u odnosu na nekog političara".
Kod lobiranja je također vrlo važno biti uvjerljiv – baš kao i u izbornoj kampanji. Jer, ako želite da vas političar posluša, morate mu iznijeti suvisle argumente. Lobisti naravno ne komuniciraju s političarima jedino kroz osobni kontakt, već i putem medija – kaže Ken Vogel iz lista Politico: "Uz tradicionalno lobiranje – putem sastanka – lobira se i putem novina, reklama na javnim mjestima i na televiziji i radiju. Sve je to lobiranje. Cilj je uvijek isti – utjecati na politiku, na neku konkretnu odluku koja se donosi u Washingtonu".
Primjer multi-medijskog lobiranja bilo je natjecanje američkog proizvođača aviona Boeinga i njegova europskog suparnika Airbusa za poslovni ugovor s američkim ratnim zrakoplovstvom o gradnji novog tipa transportnog aviona. Uz to što su angažirali lobiste, i Boeing i Airbus su lobirali i putem lokalnih televizijskih kanala i lokalnih listova. Lobistički okršaj dvije velike korporacije, od kojih je jedna bila firma iz inozemstva, pokazuje kako u Americi sve više lobiraju i stranci. Lobist Nicholas Allard kaže da je to zbog toga što su današnji problemi sve više – međunarodni problemi: "To je vjerojatno najveća promjena u posljednje vrijeme, lobiranje je sve više međunarodna, ili bolje reći – multi-nacionalna aktivnost. Kada je riječ o problemima poput klimatskih promjena ili stanja na financijskom tržištu, svi se slažu da su to svjetski, univerzalni problemi".
Washingtonski lobisti i stručnjaci koji prate njihov rad slažu se da će ova profesija postojati sve dok se nečiji interes bude trebao obraniti ili – promovirati.