Najviši američki dužnosnici – od predsjednika Obame na niže - jasno su dali do znanja da libijski čelnik Moamer Gadafi mora odstupiti s dužnosti. Sjedinjene Države razmatraju cijeli niz opcija kako bi se izvršio pritisak na Gadafija. Jedna od njih mogala bi biti tajni program za njegovo svrgavanje.
U vrijeme međunarodnih kriza američki predsjednik ima cijeli spektar oruđa koje može izabrati da utječe na događaje – od diplomacije do vojne operacije punog intenziteta. Međutim, negdje između te dvije krajnosti, nalaze se tajne operacije. Jednostavno definirano, tajna akcija je bilo koje nastojanje američke vlade da se izmjeni ekonomska, vojna ili politička situacija u inozemstvu na tajan način.
Obavještajni stručnjaci to smatraju različitim od skrivenih operacija, koje pokrivaju tradicionalnije špijunske i protuobavještajne aktivnosti. Tajne akcije mogu obuhvaćati mnogo toga – uključujući propagandu, tajno financiranje, izborne manipulacije, naoružavanje i obuku pobunjenika čak i poticanje na vojni udar. Je li u tijeku tajna akcija u Libiji? Oni koji to znaju, neće reći. Ključ uspjeha tajne operacije i jest naposljetku tajnovitost. Međutim, situacija u Libiji je kaotična.
Jennifer Sims, gostujući je profesor sigurnosnih studija na Sveučilištu Georgetown i stručnjakinja za obavještajna pitanja. Ona kaže da se tajne akcije ne smiju poduzimati ako ne postoji jasna slika o tome što će biti njihov ishod – ili bar što bi taj ishod trebao biti. "Razmišljam o tome kao o gimnastičarskoj figuri. Ako ne možete zamisliti tu figuru od trenutka kad odskočite sa strunjače pa sve dok ne stanete nogama na zemlju, bolje da ni ne pokušavate skočiti sa strunjače". I ne znam da li su stvari na terenu u Libiji sad uopće jasne. Ne znam kakvi su naši obavještajni kapaciteti za prikupljanje informacija, ali to bi mogla biti vrlo teška operacija za provesti. I u ovom trenutku ne znamo kakva će biti završnica, a to bi trebali saznati".
Tajne operacije po tradiciji provodi Središnja obavještajna agencija CIA-e. Charles Allen, koji je proveo 40 godina u CIA-i, kaže da prijedlozi o tajnim operacijama ne dolaze od obavještajaca već ljudi koji donose političke odluke. CIA je – kaže on – tek jedan od instrumenata. "Središnja obavještajna agencija rijetko to čini. To obično dolazi i skoro uvijek nepogrešivo dolazi od predsjednika i njegovih viši političkih savjetnika – državnog tajnika ili tajnice, ministra obrane ili Vijeća za nacionalnu sigurnost. Neki predsjednici su vrlo ograničeno koristili tajne operacije. Neki drugi češće, kad se potencijalna prijetnja smatrala većom".
Gospođa Sims kaže kako tajne operacije vrlo lako mogu dovesti predsjednika u iskušenje. "Dobra strana jest da možete ostvariti neki cilj s minimalnom uporabom sile, u idealnom slučaju. A držeći američku ulogu tajnom, možete se nadati da ćete cilj ostvariti bez prevelike vike javnosti zbog ishoda s kojim se neki ne bi možda slagali. Loša strana, naravno, jest točno ono što i dobra strana - a to je da skrivate američku ulogu i ako se ona otkrije, možete naići na puno žešću reakciju negoli biste naišli da ste priznali tu ulogu u prvom redu".
Neke operacije poput Invazije u Zaljevu svinja na Kubi 1961. godine, bile su katastrofa. Neke, poput podrške mudžahedinima u Afganistanu osamdesetih godina protiv sovjetske okupacije, promatraju se naširoko kao uspješne. Godine 1975. saznalo se za američke planove da se ubijaju strani čelnici. Budno motrenje javnosti dovelo je do striktnih pravila o provođenju tajnih akcija, uključujući i to da se traži odobrenje predsjednika i informiranje o tome osam ključnih članova američkog Kongresa koji su zaduženi za nadgledanje obavještajnih aktivnosti.
