Libijski pobunjenici znatno ovise o međunarodnoj pomoći. Neke zemlje, poput Francuske i Britanije, već su u ranoj fazi sukoba podržale oporbu. Turska je tek sad dala podršku pobunjenicima dok su druge zemlje neopredijeljene. Kako iz Benghazija javlja Elizabeth Arrot, pobunjenici kažu da će upamtiti tko je što učinio i kad.
Kad je kanadski ministar vanjskih poslova John Baird izašao na podij pred novinare u Beghaziju nosio je značku pobunjenika. "Drago mi je što sam ovdje kako bi prenio našu snažnu podršku vama i vašim sunarodnjacima. Kanada je bila rani pristaša sankcija Ujedinjenih naroda protiv Moamara Gadafija" - rekao je šef kanadske diplomacije.
Jalal elGalal, glasnogovornk Tranzicijskog nacionalnog vijeća, zahvalan je na podršci Kanade čiji general Charles Bouchard predvodi NATO-ovu misiju za zaštitu libijskih civila. ElGalal je također zahvalan da je 12 zemalja diplomatski priznalo Vijeće. No njegova zahvalnost ima granice. "Simbolično, to je uredu. No mi sada trebamo nešto praktično. Gadafi oteže s vremenom kako bi se nezadovoljstvo proširilo na oslobođenim područjima. Do toga bi moglo doći ukoliko novca bude sve manje" - kaže ElGalal.
Taj novac potreban je za isplatu plaća, osposobljavanje ljudi kako bi se osigurala mirna tranzicija, te druge troškove. Pobunjenici kažu da im je novac potreban sada. Ministar unutarnjih poslova Ahmed al Darrat o financijskim problemima Gadafijevih protivnika kaže: "Predstavnici više zemalja, poglavito oni iz Sjedinjenih Država, Britanije i Francuske, obećali su uvježbavanje i opremanje policije. Nažalost, još se ništa od toga nije dogodilo. Nadam se da će francuska pomoć uskoro stići."
Motivi za pomoć pobunjenicima su različiti. Nakon sporog izražavanja solidarnosti za tzv. Arapskog proljeća, mnogi na Zapadu žele - kada je u pitanju Libija - biti na pravoj strani povijesti. Ako Moamar Gadafi ode s vlasti oni bi željeli da se ne ponovi post-invazijski kaos kakav je viđen u Iraku. Krivnja za to bila je u slučaju Iraka pripisana nedovoljnom američkom planiranju. Izgledi za stabilnog i prijateljskog naftnog partnera na Sjeveru Afrike također nosi određenu privlačnost za dobre odnose.
Motivi pobunjenike ne zanimaju. Glasnogovornik elGalal ukazuje na Katar, prvu arapsku zemlju koja je priznala pobunjenike. Katar podržava NATO-ovu misiju, financira pobunjeničke medije, a nedavno je Tranzicijskom vijeću dao stotinu milijuna dolara u gotovini. "Katarci su zauzeli najbolji pristup, a to je pomogni danas, osvoji simpatije, a kasnije dođi po svoju nagradu. Takav pristup daje rezultat" - kaže ElGalal.
No nisu sve zemlje spremne odustati od podrške dugogodišnjem libijskom vođi, barem ne još. Rusija i Kina suprotstavljaju se stranim intervencijama u načelu. No Kina je, također, ugostila predstavnike libijske vlasti i pobunjenika. Moskvi i Pekingu, u njihovom suzdržanom stavu, priključila se i Arapska liga, pogotovo oko onoga što oni vide kao promjenu fokusa NATO saveza, od zaštite civila na promjenu režima. Ovakav pristup rezultirao je kritikama nekih u pobunjeničkim krugovima.
Njemačka se, također, suzdržala od glasovanja oko rezolucije Ujedinjenih naroda kojom je odobrena misija u Libiji. Glasnogovornik vojske pobunjenika Ahmed Omar Bani kritizirao je takvu njemačku politiku: "Nakon oslobođenja u Sjevernoj Africi pojavit će se raj, a to je Libija. Nitko neće biti u tom raju ukoliko nas nije podržao."
Međutim, ne razmišljaju svi u oporbi na ovaj način. Neki smatraju da se takvim komentarima odražavaju privremene frustracije. No to može biti i znak neumjerene politike koju - kako se nadaju mnogi - buduća Libija može izbjeći poglavito ako sada dobije pomoć iz inozemstva.