Radovi na gradnji Parka oprosta u Bejrutu, ideji koju je pokrenula Libanka britanskog porijekla Alexandra Asseily, psihoterapet po profesiji, su nastavljeni nakon podužeg zastoja. Park bi trebalo da bude mjesto i prostor snažnog podsticaja mira i ozdravljenja Libana koji se još uvijek oporavlja od 15 godina dugog građanskog rata vjerskih frakcija.
Višegodišnji zastoj u gradnji okončan je prošlog mjeseca ceremonijom čiji je domaćin bila gospođa Asseily i na kojoj su se okupili Libanci svih vjera. Ona je u Liban iz Britanije stigla 1966. godine, udala se za Libanca i djecu podizala u toj zemlji. Građanski rat počeo je 1975. godine.
„Tokom rata, svo vrijeme, osjećala sam se užasno i pitala kako je moguće da Libanci, dobri i sretni ljudi uzmu oružje u ruke, da ubijaju i razaraju“ – prisjeća se gospođa Asseily.
Ideju o Parku oprosta pokrenula je 1998. godine. Zamisao je prihvaćena, odabran je prostor u centru Bejruta između arheoloških znamenitosti i vjerskih objekata, dva ugledna arhitekta uradili su projekat...
Tokom godina Park oprosta postao je simbol mira.
I članovi porodica žrtava terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine zasadili su maslinova stabla i položili slike poginulih u Parku oprosta. Libanom je 2006. godine ponovo bjesnio rat, a radovi u Parku su obustavljeni. Zatim je slijedio i zastoj zbog spora vlasnika zemljišta i obližnje baze libanske armije.
Prošlog mjeseca, tokom Posta svetog navještenja koji slave kršćani, a i neki muslimani, mnogi Libanci okupili su se da izraze solidarnost i podršku nastavku radova u Parku oprosta.
Tokom libaskog građanskog rata, Parkom je prolazila takozvana zelena linija, linija koja je dijelila Bejrut na kršćanski i muslimanski dio. Ziad Mikati iz Islamsko-kršćanske fondacije kaže da je i po tome prostor za park idealno lociran i dodaje:
„Uz to, oko nas su tri katedrale i tri džamije. To je božji znak za sve nas. Stabla maslina, stabla mira rastu tu, to je mjesto svetog navještenja, to je dio Libana na kojem su počele molbe za buduću libansku državu.“
Na okupljanju kojim je obilježen nastavak radova u Parku oprosta vjerski lideri govorili su o toleranciji i pomirenju, ratu i boli koju su Libanci trpjeli u 15 godina dugom građanskom i vjerskom ratu.
Višegodišnji zastoj u gradnji okončan je prošlog mjeseca ceremonijom čiji je domaćin bila gospođa Asseily i na kojoj su se okupili Libanci svih vjera. Ona je u Liban iz Britanije stigla 1966. godine, udala se za Libanca i djecu podizala u toj zemlji. Građanski rat počeo je 1975. godine.
„Tokom rata, svo vrijeme, osjećala sam se užasno i pitala kako je moguće da Libanci, dobri i sretni ljudi uzmu oružje u ruke, da ubijaju i razaraju“ – prisjeća se gospođa Asseily.
Ideju o Parku oprosta pokrenula je 1998. godine. Zamisao je prihvaćena, odabran je prostor u centru Bejruta između arheoloških znamenitosti i vjerskih objekata, dva ugledna arhitekta uradili su projekat...
Tokom godina Park oprosta postao je simbol mira.
I članovi porodica žrtava terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine zasadili su maslinova stabla i položili slike poginulih u Parku oprosta. Libanom je 2006. godine ponovo bjesnio rat, a radovi u Parku su obustavljeni. Zatim je slijedio i zastoj zbog spora vlasnika zemljišta i obližnje baze libanske armije.
Prošlog mjeseca, tokom Posta svetog navještenja koji slave kršćani, a i neki muslimani, mnogi Libanci okupili su se da izraze solidarnost i podršku nastavku radova u Parku oprosta.
Tokom libaskog građanskog rata, Parkom je prolazila takozvana zelena linija, linija koja je dijelila Bejrut na kršćanski i muslimanski dio. Ziad Mikati iz Islamsko-kršćanske fondacije kaže da je i po tome prostor za park idealno lociran i dodaje:
„Uz to, oko nas su tri katedrale i tri džamije. To je božji znak za sve nas. Stabla maslina, stabla mira rastu tu, to je mjesto svetog navještenja, to je dio Libana na kojem su počele molbe za buduću libansku državu.“
Na okupljanju kojim je obilježen nastavak radova u Parku oprosta vjerski lideri govorili su o toleranciji i pomirenju, ratu i boli koju su Libanci trpjeli u 15 godina dugom građanskom i vjerskom ratu.
