Na teren se vratio nekoliko mjeseci kasnije i već na prvom turniru osvojio MVP priznanje. Od tada je ostvario veliki napredak i privukao pažnju američke košarkaške javnosti, ali je nedavno ipak odlučio da povuče prijavu sa NBA drafta. To znači da će i četvrtu sezonu igrati za ekipu Univerziteta Iowa - Iowa Hawkeyes - koja se takmiči u konferenciji Big Ten, jednoj od najjačih univerzitetskih u SAD. Prošle sezone imao je prosjek od 23,9 poena, 9,8 skokova i 1,8 blokada po utakmici, a za narednu kaže da se još bolje pripremio i da Iowa ima šanse za osvajanje NCAA turnira. Ovo je njegov prvi intervju za medije koji objavljuju na bosanskom jeziku.
VOA: Luka, prije nekoliko sedmica odlučili ste da se povučete sa NBA drafta i vratite u Iowu još jednu sezonu. Koji su bili razlozi za takav potez?
Garza: Bilo je nekoliko stvari koje su uticale na to. Osjećao sam da sam u dobroj poziciji za ovogodišnji draft. Iz razgovora sa nekim od timova, smatralo se da ću biti izabran u drugoj rundi. Bilo je nekoliko timova kojima sam se jako svidio. Ali mislim da to nije bilo dovoljno da bih se odrekao onoga što sam imao na Univerzitetu Iowa i mislio sam da bih se mogao vratiti još jednu godinu kako bih završio karijeru, zaokružio svoju zaostavštinu i imao tim sa potencijalom da bude najbolji u kojem sam ikad igrao i najbolji tim kojeg je Iowa ikada imala. A povratak mi individualno daje više vremena da radim na nekim stvarima kako bih mogao da napredujem, da bih bio u boljoj poziciji na draftu naredne godine. Očito je to bila veoma stresna odluka, ali jako sam uzbuđen što sam se vratio.
VOA: Jesu li pandemija i neizvjesnost oko naredne NBA sezone ili sezone u razvojnoj G ligi na bilo koji način uticali na odluku?
Garza: Iskreno, jesu. Posebno ranije, kada smo imali prvi dio zaista ludog izbijanja u SAD-u, otprilike u junu, kada su se slučajevi počeli gomilati. Bilo je to pomalo kidanje živaca. Ljudi su se pitali hoće li se igrati fudbal, hoće li se igrati košarka... Niko zapravo nije znao. Tako da to jeste igralo ulogu. Nisam se želio vratiti i da onda ne bude sezone. Nisam htio izgubiti godinu dana. Za mene je to bilo teško. Ali u konačnici sam razgovarao sa pravim ljudima, našim trenerskim osobljem i posebno trenerom McCafferyjem koji je razgovarao sa rukovodstvom Big Ten konferencije i drugima o tome da li ćemo igrati. Dao mi je puno samopouzdanje da ćemo igrati ove sezone. Tako da je to za mene bilo veliko - ako se vratim, znao sam da će biti sezone. Imajući to u vidu, nisam mogao propustiti životnu priliku.
VOA: Kažete da ste bili u kontaktu sa ljudima iz NBA. Znam da je to povjerljivo, ali možete li barem uopšteno govoriti o tome kakve su vam povratne informacije?
Bilo je puno različitih stvari. Mnogim timovima se stvarno sviđam, koliko se trudim na terenu, moja sposobnost da igram dalje od koša. Mislim da puno timova želi da nastavim raditi na šutiranju više trojki i igranju dalje od koša.
Garza: Najveća stvar za mene su bočni pokreti, bočna brzina, da postajem sve brži i poduzimam sve što mogu da maksimiziram svoj potencijal kao sportista. Oni znaju da mogu da pogađam, da mogu da skačem, ali žele da postanem malo brži da bih mogao igrati odbranu na višem nivou u NBA ligi, posebno kao visoki igrač. Moram biti u stanju da čuvam šutere, da radim mnogo stvari u odbrani. Za mene je to samo motivacija i ono što sam tražio u tom procesu. Htio sam znati što bih, po njima, mogao bolje raditi. dobio sam puno dobrih povratnih informacija i mnogim ljudima se svidio moj trud i kako igram. Svaka ekipa sa kojom sam razgovarao doživljavala me je kao igrača koji će dugo igrati u NBA ligi. Tako da je to bilo veliko ohrabrenje za mene kao klinca koji zapravo nikada nije mislio da će imati tu priliku.
VOA: Puno radite sa ocem koji često objavljuje snimke sa treninga na Twitteru. Koliko i na koje načine on utiče na vašu karijeru?
Garza: Utiče na mnogo načina. On mi je bio mentor, naučio me je igri, uvijek je tu za mene. Iskreno, imam nevjerovatnu porodicu. U toj porodici ima puno ljudi koji su mi jako pomogli u karijeri. Moja majka, Šejla Garza, pomogla mi je od početka, pošto je neko vrijeme igrala košarku u Bosni. Moj ujak Teoman Alibegović i svi moji rođaci Amar, Denis i Mirza Alibegović, zaista su mi pomogli u karijeri. Ljeti sam uvijek provodio puno vremena u Bosni radeći s njima i ta ljeta su bila velika za mene. Tata me uvijek gura na viši nivo i pokušava poboljšati moju igru. On je vidio da ću imati ovakvu sezonu i prije nego što se ona dogodila. Radili smo tokom ljeta i prije treće godine je rekao da ću imati prosjek od 25 poena i 10 skokova, da ću raditi razne stvari. Ja se nisam toliko brinuo oko statistike, ali mislio sam da nema šanse da je to moguće. Da ću jednostavno biti dobar igrač i pokušati napredovati koliko god je moguće, ali da se ništa takvo ne može dogoditi. Ali se dogodilo. Tako da je on uvijek bio tu i vjerovao u mene.
VOA: Spomenuli ste porodicu koja ima duboke korijene u sportu. Da li vam to olakšava život ili zapravo povećava pritisak?
Garza: Meni je to puno olakšalo jer sam odrastao oko takvih ljudi, koji su bili toliko važni u vlastitom sportu. Moj djed Refik Muftić bio je sjajan fudbalski golman. Svakog ljeta, sve do devetog razreda, nakon škole sam provodio cijelo ljeto u Evropi sa porodicom. I puno je značilo samo biti u njegovom okruženju, u okruženju, kao što sam rekao, Teomana Alibegovića, moje mame i njene sestre blizankinje. Moj drugi djed James Halm je igrao na Univerzitetu Hawaii. Mislim da me je količina košarkaških umova oko mene učinila igračem kakav jesam. Kao dijete naučio sam toliko toga da sam imao prednost nad drugim igračima, jer sam jednostavno bio pametniji, bolje sam poznavao igru. Iako nisam bio tako brz i jak kao drugi, mogao sam shvatati igru bolje od njih. I jednom kada sam to iskoristio, uz naporan rad i čvršću igru, a očito sam i postao puno viši, mislim da se sve to nekako spojilo i mogao sam nastaviti da težim ka tome da budem bolji košarkaš.
VOA: U nedavnom intervjuu za jedan američki košarkaški podcast rekli ste da ste u procesu dobijanja državljanstva BiH. Je li to već završeno?
Garza: Prije neki dan sam poslao papire da dobijem rodni list, što je prvi korak, a onda se to pošalje. Moja mama je jako dugo radila u Ambasadi BiH u Washingtonu, tako da ona to sve poznaje. Dakle, da, u procesu sam, skoro sam gotov s procesom. Nadam se da ću dobiti državljanstvo prilično brzo jer to je nešto što sam dugo želio uraditi, da bih mogao predstavljati Bosnu. I cijela porodica moje mame bila bi jako sretna. Posebno što je moj rođak u reprezentaciji, Amar Alibegović. Mogućnost igranja s njim za mene bi bila ostvarenje sna. Tako da radim na završavanju toga.
VOA: Jeste li u kontaktu sa ljudima iz bosanskog košarkaškog saveza, sa trenerima?
Garza: Da. Oni su se počeli javljati nekada tokom moje prve i druge godine na univerzitetu, mislim da su bili objavljeni neki članci u Bosni. Tako da sam u prošlosti razgovarao sa nekoliko trenera o tome i oni su htjeli da dođem prošlog ljeta, ali nisam mogao. Stvarno sam razmišljao o pokušaju da to učinim ovog ljeta, ali se nije dogodilo zbog pandemije. Mislim da ćemo u budućnosti uspjeti pronaći način da mogu otići tamo i igrati za reprezentaciju.
VOA: Kada ste posljednji put bili u BiH? Osim rodbinskih veza, koliko ste povezani sa državom?
Garza: Bio sam u Bosni prošlog ljeta, u avgustu. Išao bih ponovo ove godine, ali nisam mogao zbog Covida. Bio sam tamo otprilike tri sedmice, u Sarajevu, moja baka i dalje živi u Sarajevu. Tamo su bili i moj ujak, moja tetka i nekoliko mojih rođaka. Trenirali smo svaki dan. Očito da kada sam postao stariji i krenuo u srednju školu, nisam mogao ići toliko često, jer sam igrao turnire, imao posjete, ili nešto treće. Ali bilo je sjajno biti tamo. Radujem se da idem ponovo. Uvijek je lijepo otići i vidjeti svoju porodicu i moći igrati košarku sa svima. Bio je to veliki dio mog djetinjstva, više nego sada. Svakog ljeta sam stvarno odrastao tamo.
VOA: Kako komentirate važnu ulogu koju igrači s tog područja, ne samo iz Bosne, već i bivše Jugoslavije, igraju u NBA ligi? Uvijek je bilo dobrih centara, dobrih igrača, ali čini se da je sada to izraženo više nego ikada. Jokić, Nurkić, Vučević, Zubac, svi igraju važnu ulogu u svojim timovima. Kako to vidite?
Volim ih. To su igrači koje najviše volim gledati. Momci na koje se ugledam, prema kojima oblikujem svoju igru. I to je tako već dugo vremena. Slušajući priče o jugoslovenskoj reprezentaciji u kojoj je bio moj ujak, sa Kukočem, Divcem i svima, nekako sam sanjao da mogu biti poput tih igrača i implementirati njihovu igru i svestranost u svoju igru.
Garza: Mislim da je to nešto što kod američkih igrača zapravo ne možete pronaći, u smislu da su u stanju raditi toliko različitih stvari. To vidite kod Jokića, njegovu sposobnost dodavanja, postizanja poena, driblinga i svega. Uvijek sam to pokušavao raditi kao košarkaš, da nemam slabosti u ofanzivnom dijelu, da mogu sve da uradim. Posebno radim na dodavanjima, kada dva ili tri igrača čuvaju jednog, pokušavam to poboljšati koliko god mogu. Ti momci su mi omiljeni za gledanje u NBA, izuzev LeBrona Jamesa, meni najdražeg igrača. Jokić je moj drugi omiljeni igrač u ligi. Kada gledam svoju ulogu u NBA ligi, mislim da moram nekako raditi stvari kao i oni. Moram biti poput Nurkića, moći skakati, postavljati se i davati poene na njegovom nivou. Svakodnevno pokušavam zakoračiti u tom smjeru.
VOA: Da se vratimo na Iowu. Prošle godine ste imali relativno velika očekivanja od NCAA turnira, ali sezona je završena zbog pandemije. Sada mnogi imaju još bolje mišljenje o vašem timu jer ste ostali na okupu. Kako vam to izgleda?
Garza: To je super. Očekivanja su velika, ali mi radimo da svakim danom postajemo sve bolji. Danas smo imali zaista dobar kondicioni trening. Svi su gurali naprijed jedni druge. I mislim da je za nas, pogotovo kada se suočavamo s tolikim pritiskom i očekivanjima gdje nas mnogi već vide na Final Four turniru, najvažnije da svaki dan pobjeđujemo i poboljšavamo se, da bismo postali najbolji košarkaški tim koji možemo biti. Mislim da imamo tim koji će moći raditi sve one stvari koje ljudi govore. Možemo šutirati, imamo svuda šutere, imamo dobru kombinaciju brzine bekova i snage naših visokih igrača. Biće ovo sjajna godina. Prema svemu što sam do sada vidio na treninzima, ovo je jako motivirana grupa. I mislim da nam to što nismo mogli ići na turnir prošle godine, iako smo stekli pravo, pruža još više motivacije. Imate samo četiri šanse. Nisam učestvovao na prvoj godini, na drugoj jesam, a bilo je užasno što nisam mogao na trećoj. Tako da mislim da svi pokušavamo da se pobrinemo da ova godina bude velika i da ćemo to iskoristiti maksimalno.
VOA: Vidio sam na fotografijama da ste već počeli skupa trenirati i da nosite maske. Je li to teško, kako to izgleda?
Garza: Da. Gadno je sa maskama. Malo je teško disati s tim stvarima. Radimo sve što možemo kako bismo bili sigurni da će se sezona igrati. Tako da mislim da za nas nije važno šta radimo, ali samo to što možemo igrati košarku jedni s drugima je zabavno i uzbudljivo. To smo željeli, imajući u vidu da smo bili u karantinu i sve druge stvari u proteklih nekoliko mjeseci. Tako da je sjajan osjećaj biti zajedno na terenu.
VOA: Mnogi ljudi u BiH vjerovatno nisu previše informirani o univerzitetskoj košarci u SAD-u i nisu svjesni dešavanja iz vaše karijere, na primjer, da ste 2018. godine imali tešku operaciju koja je trajala šest sati. Možete li objasniti šta se tada dogodilo?
Garza: Bio je to vrlo čudan trenutak kada sam počinjao drugu godinu, a prije toga sam tokom ljeta mnogo trenirao i osjećao sam se zaista sjajno. Mislim da sam mogao imati i bolju godinu da nisam operisan. Uvijek sam imao neku kvrgu na stomaku, a ljudi su jednostavno mislili da je to do moje strukture kostiju i slično. Ali tog ljeta počeo sam osjećati jak bol na tom području. Tako da sam zamolio svoje trenere da pogledaju, da vide šta je to. Napravili smo ultrazvuk i CT, sve te stvari. Kad su mi u stomaku pronašli cistu veličine odbojkaške lopte, svi su se zaista zabrinuli, prevashodno da li je benigna ili ne. Očito, hvala Bogu, bila je. A onda je došlo saznanje da moram na operaciju i bilo je zastrašujuće. Neznanje hoću li izgubiti slezinu i hoću li moći igrati te godine ili čak i nešto gore. To je bilo strašno. Ali oko sebe sam imao porodicu, saigrače i trenere. Svi su došli u bolnicu i bili tamo sa mnom. Bio je to sjajan trenutak za mene da vidim koliko je tim ljudima stalo do mene i porodičnu povezanost koju imamo. Samo sam se želio vratiti na teren što je prije moguće. Sjedio sam u toj sobi, nisam mogao hodati i slično… Trebalo mi je vremena. Ali kad sam prošao prvih par sedmica, počeo sam se osjećati puno bolje. Hvala Bogu da sam se stvarno brzo oporavio i nisam morao propustiti nijednu utakmicu. Cilj mi je bio igrati na početku sezone i to sam uradio. I bilo je fantastično što sam igrao 2K Classic (prestižni košarkaški turnir na početku univerzitetske sezone) i osvojio MVP trofej. Mislim da sam imao pravi sistem oko sebe i prave ljekare i hirurge, neke od najboljih na svijetu.
VOA: Imate li neke rituale prije utakmice, kako se pripremate?
Garza: Mislim da sam sada evoluirao u karijeri. Prije sam se više brinuo za rituale i bio pomalo praznovjeran. Ali kako sam postajao stariji, pomalo sam s tim popuštao. Sada mi je glavna stvar pred utakmice meditacija, da bih sredio misli. To sam počeo raditi ove godine. I mislim da me to učinilo stabilnijim. Mogao sam izaći svake večeri i igrati kako sam htio. Bez obzira da li šutevi ulaze ili ne, osjećao sam mir i mentalnu ravnotežu. Uvođenje meditacije u rutinu postalo je moja glavna stvar prije utakmica.
VOA: Postoji li određeni razlog što nosite broj 55?
Garza: Da. Moj otac je nosio broj 55 na fakultetu. Kada sam odrastao, on mi je bio uzor, pa mi je jednostavno bio lak izbor da uzmem 55.
VOA: Recite nam nešto što ljudi ne znaju o vama, nevezano za košarku, o vašim hobijima. Čitao sam da ste ranije svirali neki instrument?
Garza: Da, svirao sam violu od osnovne do srednje škole, jako dugo. Ona je nešto veća od violine i manja od violončela. Kada sam stigao na fakultet, postao sam prezauzet da bih nastavio svirati, ali to je bio veliki dio mog života. Bilo mi je zabavno i možda ću to u budućnosti moći ponovo raditi. Ali osim toga, moji glavni hobiji su druženje sa prijateljima i gledanje košarke, bejzbola, fudbala i svih vrsta sportova. S obzirom na vrijeme koje posvećujemo školi, učenju i košarci, nemamo puno vremena za bilo šta drugo.
