Linkovi

Kontić: Javni mediji prave lažnu realnost


Boro Kontić, Sarajevo

Boro Kontić je nekadašnji novinar Radio Sarajeva i urednik Radija 202, bivši dopisnik Glasa Amerike i dugogodišnji direktor Media Centra iz Sarajeva. U povodu Dana slobode medija za Glas Amerike govori o svojim zapažanjima karakteristika medijskog prostora kojem svjedoči već decenijama.

Nekad bolje prepoznate medij po onome što je prešutio nego po onome što je objavio.

VOA: Koje su sličnosti i razlike između ratne i moderne propagande?

Novinarstvo i propaganda je duo koji ide zajedno već desetljećima. To znaju biti paralelne priče i nije vezano samo za ovaj prostor. U čemu je razlika? U ratno vrijeme trebalo je vijestima koje su objavljivane, a najčešće bile potpuno netačne i izokrenute, uvjeriti određenu javnost u ispravnost vojne i političke namjere. Kroz vijesti, i taj glasoviti primjer bacanja srpske djece lavovima u Pionirskoj dolini, zapravo se željelo kazati da ti ljudi koji žive u Sarajevu, ne zaslužuju ništa drugo nego upravo to što imaju: opsadu, bombardovanje... Jer su se prema vijestima oni upustili u jedan od najgorih zločina - uzmu dijete i bace ga lavu. Ta je propaganda bila podloga za političke i vojne ciljeve u tom ratu.

Danas vi primjećujete da se taj efekat postiže tako što se izvjesne stvari uopšte i ne objave. Nekad bolje prepoznate medij po onome što je prešutio nego po onome što je objavio. Na primjer javna televizija Republike Srpske koja je partijsko glasilo Milorada Dodika pokazuje jedan stil novinarstva koji počinje da liči na ovaj ratni. U godini dana kada imate proteste jednog ova koji traži da se otkrije ko mu je ubio dijete, imate javnu televiziju koja o tome ništa ne objavljuje ili kada objavi ona optuži tog čovjeka. Dakle, televizija koja služi kao alatka u rukama jedne politike i vlasti. i stvara jednu novu stvarnost.

U Bosni i Hercegovini imamo fake news ali ono što je još dominantnije je da imamo fake reality. Imate javne servise koji prividno stvaraju stvarnost koja ne postoji. Takve su javne kantonalne televizije koje su napravljene tako da rade za politiku koja je tog trenutka na vlasti. U Sarajevu na primjer, gdje je problem voda, grad koji posrće pod prljavštinom, takve teme ne postoje za javnu televiziju. Jer ako bi otvorili temu vode, to bi bio problem za vlast. Tako, televizija ne otvara ključna pitanja za građane koji je plaćaju.

... od 170 godina, 160 mediji su bili pod političkom kontrolom na ovaj ili onaj način.

VOA: Dakle, podanički odnos vidite kao sličnost?

To je uvijek bilo. Objektivno, kad se uzme istorija medija u BiH, od 1866. kada se u Sarajevu pojavljuje list Bosanski Vjestnik, i pogledate tih 170 godina, vidite da su od 170 godina, 160 mediji bili pod političkom kontrolom na ovaj ili onaj način. Tako da je to u Bosni i Hercegovini pravilo, a izuzetak je period kada imate slobodne medije koji dominiraju.

Prva novina koja se pojavljuje 1850., na naslovnoj stranici, donosi veliku poslanicu, odu, Omer paši Latasu koji je bio neka vrsta, moglo bi se reći, visokog predstavnika za BiH u vrijeme turske vlasti. U prvoj novini 1866. također jedna oda, poslanica tadašnjem turskom valiji koj bio upravnik Bosne i Hercegovine. To su notorne činjenice.

Do 1907. Bosna i Hercegovina je imala cenzuru. 30 godina austro-ugarske uprave postojala je cenzura koja je ukinuta sa prvim zakonom o štampi iz 1907.

Između prvog i drugog svjetskog rata to je bila partijska štampa. Neki su listovi bili zabranjeni. Od 1945., to se već zna, mediji su bili ideološki projekat. Tada se pratila ta čuvena Lenjinova misao o štampi kao partijskoj transmisiji.

Tek negdje pred kraj te ere, od afere Agrokomerc 1987., kada se partija zabavila o svom jadu, odjedanput su novinari koji su samo izvještavali o toj aferi, postali sudionici procesa u kojem je novinarstvo postalo stvar za javnost a ne za partiju. Taj period je trajao do 1992.

VOA: Od 1995. u BiH konstantno su prisutni projekti kojima je cilj da poboljšavaju novinare i medije. Koliko su uspjeli u tome?

Nakon rata počinje ekspanzija. To je čak bila jedna od mantri međunarodne zajednice. Pomoć medijima, obrazovanje novinara, nezavisni mediji. Uloženo je puno sredstava da se održi nezavisnost medija. Da se održe mediji koji će realno izvještavati o onom što se zbiva i biti okrenuti javnosti i govoriti ono što bi politika voljela da prešuti.

Odmah poslije rata, fraza nezavisni mediji u BiH, bila je svakodnevno ponavljana. Vrlo interesantno je da evo 25 godina nakon toga, gotovo niko ne spominje nezavisnost medija.

VOA: Da li zbog toga što je to postignuto?

Ne, to samo znači da je vrijeme te mode prošlo. Danas imate nekoliko konkretnih medija, uglavnom onih koje podržava međunarodni faktor, strani izvor finansiranja. Imate nekoliko konkretnih televizija koje također imaju svoje načine kad objavljuju a kada ne. Mislim na N1 i Al Jazeera-u.

Jer, po definiciji, šta je nezavisni medij? To je medij koji ne trpi nikakav ekonomski ili politički pritisak.

Teoretski, lako je imati nezavisni medij. Imate novinu, prodajete svaki dan 100 000 primjeraka i od tog prihoda i reklama u novinama vi možete sasvim ugodno da se bavite svojim biznisom. Međutim, ovdje je problem, što svih sedam novina, ne vjerujem da imaju ukupni tiraž veći od 50 ili 60 000, što se primiče cifri i tiražima koji su postojali prije rata.

Uvijek je problem novinarstva vezan sa uskom ekonomskom bazom. Mi sada imamo tzv. marketinški kolač za medije koji godišnje iznosi 20 miliona Eura. Nekada je iznosio 60 miliona. Tih 20 miliona treba rasporediti na 50 televizija, 144 radio stanice, sve novine i internet portale.

Nije neuobičajeno da država ulaže u medije. Tako je u Njemačkoj, Holandiji, ali tamo postoje kriteriji na osnovu kojeg se sredstva dodijeljuju.

VOA: Kako vidite odnos države, vlasti i medija u zadnjih četvrt vijeka?

Jedno vrijeme oni su više pokazivali prezir preme medijima koji su pisalo ono što nije po njihovoj volji. Međutim u posljednjih nekoliko godina vidljivo je da država, na razne načine finansira svoje medije. Imamo neku procjenu, da država ulaže od 30 do 100 miliona maraka u medije koje želi. To je nekoliko puta više od cjelokupnog marketinškog godišnjeg prihoda. Država ulaže strahovito puno, ali u svoje favorite a ne u razvoj medija koji bi ovu scenu učinio boljom.

Nije neuobičajeno da država ulaže u medije. Tako je u Njemačkoj, Holandiji ali tamo postoje kriteriji na osnovu kojeg se sredstva dodijeljuju. Na primjer neprofitnim medijima koji rade za zajednicu i izvještavaju o temama koji se nje tiču. Kod nas, taj novac ide prema medijskim kućama koje će uraditi posao tako da finansijeri budu zadovoljni.

...u zapadnom novinarstvu političari plaše medija, dok se kod nas mediji plaše političara.

VOA: Kako gledate na razvoj novinarskih kompetencija, obrazovanja? Školuju se 25 godina ali rezultati su slabo vidljivi. Da li je u pitanju ignorancija, konformizam ili nešto treće?

Ima više razloga. Konformizam. Poslušnost. Naši ljudi su poslušni, vole biti dio kolektiviteta. Jer kad su u kolektivitetu onda se razlike između individualaca potiru i svi izgledaju isto sposobni, što u praksi nije tačno.

Kod nas se novinari političari zahvaljuju kada nađu vremena za medije. Pa koje bi drugo vrijeme on trebao da ima osim ono gdje odgovara javnosti koja ga plaća?

Sjećam se kada smo poslije rata imali BBC školu i kao gost, na vježbu novinara dolazio je britanski ambasador. Pitao sam ga koja je razlika između zapadnih i medija u BiH? On je rekao da se u zapadnom novinarstvu političari plaše medija dok se kod nas mediji plaše političara.

Dobar dio ljudi uhvatio se etničke strukture pa su shvatili da je njihov zadatak da budu patriote a ne profesionalci. Nije neodvojivo od profesije da novinar bude patriota, ali ne smije da laže, da izmišlja ne smije da kreira neku drugu, nepostojeću stvarnost.

Ključna pitanja političarima, o njihovom bogatstvu niko ne postavlja. Imate primjer da je Dodik, svom sinu osamnaestogodišnjaku dao kredit tri miliona javnog novca. Kada ga je novinar, i to iz Federacije, o tome pitao, on je odgovorio - bolje i to nego da se bavi drogom.

Vidite u svijetu, da neki ministar kada privatno potroši 20-30 eura sa kartice ministarstva, odmah leti sa posla. Kada napravi neki saobraćajni prekršaj gubi svoju funkciju. Kod nas, može da pobije ljude ali ostaje na funkciji, brane ga i politika i partija.

Međutim, to bi bilo njihova stvar da postoji medij koji bez prestanka tome posvećuje pažnju. Da objašnjava gdje su naše pare.

... to je zadatak novinarstva. Da postavlja pitanja. To mora biti svaki dan. To mora biti svaki dan po hiljadu puta.

VOA: Zašto publika to dopušta? Da li je brojem medija, kanala, dobila bolje informacije?

Ne bih rekao. Kod ljudi koji prave medije nemamo tu strast, da shvate da su oni kontrolori javnog novca. Među novinarima imate dosta ljudi koji su neobrazovani. Ne shvataju, ne znaju, ne postavljaju pitanja. Nekad su novinari bili specijalisti za pojedine oblasti. I danas toga ima ali vrlo skromno.

Novinari danas idu na konferencije za štampu i ne postave ni jedno pitanje.

Sjećam se kada sam bio dopisnik za Glas Amerike i javim da se planira konferencija za novinare, a oni mi kažu - nas zanima samo odgovor na jedno pitanje. Kod nas je konferencija za medije postala neka vrsta društvene promocije, a u stvari je to prilika da vidite ključne ljude i postavite im ključna pitanja.

Političari uvijek traže način da dođu u medij od čijih ga pitanja neće zaboljeti glava. Imamo seriju političara koji nikad nisu propitani kako treba. "Prorešetani" kako treba. S druge strane imamo vrlo malo novinara koji će to da urade. Možemo kriviti i publiku ali od toga nema ništa. Publika bi se vrlo brzo naučila kada bi vidjela novinare koji političare "istresaju iz gaća".

Ne govorim ovo u smislu da pravim taj antagonizam ali to je zadatak novinarstva. Da postavlja pitanja. To mora biti svaki dan. To mora biti svaki dan po hiljadu puta.

Danis Tanović, kad se vratio sa Oskarom, izašao na aerodrom pred novinare i niko ga ništa nije pitao. Ako ne znaš da pitaš čovjeka koji je dobio Oskara, nećeš znati pitati ni političara, čovjeka kojeg treba stalno pitati. Ti ljudi su javni službenici, plaća ih ovaj narod. Valjda je svakom stalo, kad ga je platio, da zna kako se te pare troše.

To je između ostalog, jedan od problema ovdašnjeg novinarstva. Nepostojanje želje da se postave prava i suštinska pitanja.

VOA: Po čemu bi izdvojili prošlu, 2018. medijsku godinu? Kakvi su trendovi medijskog prostora za 2019.?

Već nekoliko godina, koliko primjećujem, portal Žurnal ističe se pojačanom agresivnošću, ali u pozitivnom smislu te riječi. Objavili su nekoliko filmova koji otvaraju mnogo pitanja.

Možda je jedan od naših problema nedostatak novinarske solidarnosti. Medijska solidarnost nije kada slomiš nogu pa da ti mi dođemo u bolnicu. To je ljudska solidarnost. Profesionalna solidarnost znači nešto sasvim drugo. Ona znači da kada jedan medij načne neku temu, da je i drugi eksploatišu, traže nove uglove, nove odgovore.

Kao kada zajednički kopamo rupu. Prvi iskopa pola metra i umori se jer je zemlja najtvrđa. Ostali bi trebali da nastave. Ali nema nikog, i tu rupu vremenom zatrpaju vjetar i kiša.

Komentari (1)

XS
SM
MD
LG