Usred niza sudskih tužbi oko genetski modificiranih organizama, američko Ministarstvo poljoprivrede pita ima li šanse da se razne suprotstavljene strane sporazume oko moguće koegzistencije genetski modificiranih vrsti, konvencionalne poljoprivrede i organičkih farmi. Kako danas izgleda ta koegzistencija u slučaju nekih usjeva i kakvi su izgledi u budućnosti?
Sjedinjene Države uzgajaju više kukuruza od ijedne druge zemlje u svijetu, a gotovo sve sorte su genetski modificirane. Dosad praktički nema nikakvih dokaza o zdravstvenim problemima ili o šteti po okoliš od genetski modificiranog kukuruza. No, to ne znači da je s njime sve u redu.
Lynn Clarkson vodi dvije kompanije koje prodaju sirovine restoranima, proizvođačima prehrambenih proizvoda i proizvođačima stočne hrane. Na nedavnom panelu pri Ministarstvu poljoprivrede, Clarkson je opisao svoj nedavni razgovor s jednim proizvođačem tortilja. Čovjek mu je rekao da ne želi ni čuti za genetski modificirane usjeve, a Clarkson ga je upitao zašto: "Rekao mi je: Ja proizvodim hranu; mogu biti tužen za sve moguće stvari; uz to, imam i savjest! Ne znam je li to sigurno ili ne, niti ne želim saznati na vlastitoj koži."
Što se Clarksona tiče, stav ove njegove mušterije nije bio problematičan, jer su Clarksonove kompanije specijalizirane za organičke i nemodificirane žitarice. Protivljenje genetski modificiranim organizmima jedan je od glavnih faktora koji je organičke proizvode učinio u Sjedinjenim Državama tržištem vrijednim 25 milijardi dolara godišnje. No, to isto tako pokazuje i glavni izazov američkoj poljoprivredi: kako mogu ta dva načina poljodjelstva – oba profitabilna, ali i uzajamno isključiva – koegzistirati, kad postoji toliko mnogo načina na koje može doći do kontaminacije? Pelud može prijeći s polja genetski modificiranog usjeva i kontaminirati tradicionalni usjev, a i urod se može pomiješati bilo u skladištenju, ili u prijevozu ili u obradi.
Američka vlada se, najvećim dijelom, ne miješa u tu problematiku, kaže Nicholas Kalaitzandonakes, ekonomist sa Sveučilišta Missouri: "Do sada se sve zbivalo isključivo po tržišnim načelima. Uglavnom, može se reći, da je sve funkcioniralo u redu."
Sve je išlo u redu, ističe on, stoga što su potrošači bili voljni platiti višu cijenu za organičke i tradicionalne nemodificirane proizvode prodavačima poput Lynna Clarksona. Ta viša cijena uključuje i osiguranje da će svi u lancu opskrbe poljoprivrednim proizvodom koristiti odvojenu ili potpuno očišćenu opremu za uzgoj, žetvu, prijevoz, skladištenje i obradu tog proizvoda.
No, sustav nije savršen i kojiput dolazi do kontaminacije, a i brojni proizvođači si stavljaju za cilj da im zagađenje ne bude veće od jedne desetine postotka. Clarkson kaže da kupci to uglavnom toleriraju kao neminovnost. Čak i obično vrlo restriktivna Europska unija razmatra ukidanje svog standarda nulte tolerancije za kontaminaciju genetski modificiranim organizmima u uvezenoj stočnoj hrani.
Međutim, odvjetnik George Kimbrell, iz Centra za sigurnost hrane, kaže da to nije dovoljno dobro, barem ne za mnoge kupce. Ako žele organičku hranu, onda to znači - nema genetski modificiranog niti jednog djelića, kaže on, te dodaje da bi kompanije koje proizvode i patentiraju genetski modificirane vrste trebale biti odgovorne da ne dođe do zagađenja organičkih proizvoda.
Pravno gledano, to je vrlo stari koncept, kaže Kimbrell: "Ako vaš bik pobjegne iz vaše štale i napravi đumbus na mom polju, onda ste vi odgovorni za tu štetu. Takva se odgovornost mora protegnuti i na vlasnike patenata za genetski modificirane usjeve."
Protivnici genetski modificiranih vrsta, poput Kimbrella, tvrde da je za neke modificirane vrste vjerojatnost zagađenja tradicionalnih usjeva tako velika da ih uopće ne bi trebalo nigdje sijati. Ali, američko Ministarstvo poljoprivrede vjeruje da je koegzistencija moguća, te je nedavno odobrilo za sijanje lucerku, a pred odobrenjem je i genetski modificirana šećerna repa. Centar za sigurnost je, u međuvremenu, tužio Ministarstvo u pokušaju da spriječi prodaju i sijanje tih dviju kultura.