Linkovi

Dnevnik novinarke Glasa Amerike: Izbjeglice pate dok svijet sjedi kod kuće


Više od 11 miliona Sirijaca je raseljeno u zemlji ili inostranstvu.
Više od 11 miliona Sirijaca je raseljeno u zemlji ili inostranstvu.

Heder Murdok je dopisnik Glasa Amerike sa Bliskog istoka

Prije pet godina, u jednom stanu blizu turske granice sa Sirijom, upoznala sam Mustafu, bivšeg sirijskog pobunjenika koji je postao aktivista i upoznavao novinare sa izbjeglicama i drugim žrtvama rata. Ovog puta, kako kaže, nije siguran da želi da pomogne.

Već tri godine radim sa novinarima", objasnio je. "Mislio sam da ako svijet zna za ovdašnje patnje, stvari će se popraviti."

Znam kako se osjeća. I ja sam to nekad mislila. "Ali ništa se nije promijenilo. Svake godine, rat je sve gori i gori", nastavio je.

Bio je u pravu. Kao novinari, nismo spasili Siriju. A ako smo samo svjedočili o patnjama bez rezultata, šta smo zaista radili?

Međutim, sada, kako se međunarodne granice zatvaraju a milioni ljudi, uključujući i mene, uglavnom ostaju kod kuće u pokušaju da uspore širenje koronavirusa, postalo mi je jasnije šta smo radili tada, i, što je strašnije, postalo mi je jasno šta ne činimo sada.

Ljudima koji bježe od ratova, kastastrofa i siromaštva, život je već postao znatno teži. Osim prijetnje koronavirusa u mjestima sa desetkovanim brojem zdravstvenih radnika, dostupna humanitarna pomoć se smanjuje.

Humanitarni i vladini radnici, koji se obično nalaze u prvim borbenim redovima, brinući o nekima od najugroženijih ljudi na svijetu, sada imaju obavezu da ostanu u svojim kućama. Čak i mi, kao svjedoci, odlazimo.

Virus u vrijeme krize

Kada su prvi slučajevi koronavirusa detektovani na Bliskom istoku, tamo gde sam ja bila, odgovor vlasti bio je skoro komičan.

Raseljena sirijska deca čitaju poster sa sedam koraka za sprečavanje širenja COVID-19 u kampu za interno raseljene Sirijce blizu granice sa Turskom.
Raseljena sirijska deca čitaju poster sa sedam koraka za sprečavanje širenja COVID-19 u kampu za interno raseljene Sirijce blizu granice sa Turskom.

Radnici sa maskama su mjerili temperaturu ljudima na sirijskoj granici sa Irakom. Kriza u Siriji je dostigla vrhunac i koronavirus je izgledao kao smiješan problem u odnosu na katastrofe oko nas.

Bombe su padale na Idlib tri mjeseca a skoro milion ljudi je pobjeglo iz svojih kuća. Mnogima od njih to je bio četvrti, peti ili šesti put. Egzodus je bio bez presedana a humanitarna pomoć na raspolaganju ni blizu nije mogla da zadovolji osnovne potrebe ljudi.

Tramatizovane porodice koje žive u oronulom kompleksu koji su ranije zauzimali ekstremisti Islamske države u Raki kažu da je, što se njih tiče, to posljednji put - koliko god da je težak život izbjeglica, povratak kući više nije opcija.

Izbeglički kamp u Idlibu u Siriji.
Izbeglički kamp u Idlibu u Siriji.

"Mrtvi su srećni", kaže Ahmed Hašim, 60-godišnji Sirijac koji živi u tom kompleksu sa svojom djecom. "Ne moraju da gledaju ovo."

Nekoliko dana kasnije, 27. februara, penjemo se u mali autobus da bismo prešli sirijsku granicu sa Irakom. Pošto pređemo most preko Tigra, zastajemo pored straćare kraj puta. Čovjek sa hirurškom maskom i bijelom zaštitnom opremom mjeri nam temperaturu. Snimam fotografiju kamerom telefona svog kolege Halana i vraćam se u autobus, željna da se sretnemo sa prijateljem koji nas čeka sa iračke strane granice.

Kasnije te večeri u Erbilu, Halan je dobio SMS poruku vlasti o granici koju smo upravo prešli, glavnoj tački ulaska u sjeveroističnu Siriju za humanitarne organizacije i novinare. "Biće potpuno zatvorena do daljeg da bi se spriječilo širenje koronavirusa", rečeno je u poruci.

Lekar razgovara sa izbeglicama u kampu Atme, u severozapadnoj sirijskoj provinciji Idlib, 14. marta 2020.
Lekar razgovara sa izbeglicama u kampu Atme, u severozapadnoj sirijskoj provinciji Idlib, 14. marta 2020.

Nedjelju dana kasnije, u Istanbulu, razgovaram sa kolegom preko Fejsbuka. Radio je u Siriji blizu turske granice, sastajao sa sa porodicama iz Idliba čije su priče još jednom podigle standard patnje koju ljudi mogu da izdrže.

Patnje za koje se ne zna

"Izgleda kao da ste se vratili hiljadu godina u prošlost", napisao mi je. Još je zima, a porodice žive u pećinama ili ispod drveća. Čiste vode i hrane ima sasvim malo. Lijekovi i pribor za higijenu skoro da ne postoje. Neka djeca su umrla od posljedica smrzavanja.

Dogovaramo se da ću probati da mu se što prije pridružim na južnoj turskoj granici i da ćemo se zajedno vratiti u Siriju. Prvo ću otići do turske granice sa Grčkom, gdje najmanje 10,000 očajnih izbjeglica živi u strahovitim uslovima, nakon što im je rečeno da će moći da pređu u Evropu. Ali grčka strana nikada nije otvorila granicu.

Do trenutka kada smo pronašli neke od porodica koje pokušavaju da uđu u Grčku, već je proglašena pandemija koronavirusa. U vrijeme kada obično vlada najveća gužva, centar Istanbula je tih i uspavan, kao da je 4 sata noću. Zatvorene su sportske sale i teretane a sve više restorana služi hranu samo za ponijeti.

Grčka policija vodenim topovima pokušava da spreči migrante da probiju ogradu na granici Turske i Grčke u provinciji Edirne, 7. marta 2020.
Grčka policija vodenim topovima pokušava da spreči migrante da probiju ogradu na granici Turske i Grčke u provinciji Edirne, 7. marta 2020.

"Ljudi mnogo toga kupuju ali ne djeluju uspaničeno", kaže nam kasirka u velikoj samoposluzi u gradiću Edirne blizu granice sa Grčkom. "Svi kupuju iste stvari, na primjer - testeninu. Ne možete naći nijedno pakovanje tjestenine u ovoj radnji."

Na stolu ispred obližnje apoteke stoji flaša sa gelom za dezinfekciju ruku i znak: "Nemamo više maski."

Vozimo se ka granici ali nas zaustavljaju na nekoliko kilometara od kampa. Policija kaže da je novinarima ulaz zabranjen bez dozvole guvenera. U kabinetu guvenera, predstavnici za medije kažu da su im ruke vezane i da u posljednje vrijeme nisu izdate nikakve dozvole. "Iskreno, u posljednjih nedelju dana nijedan novinar nije ni tražio pristup", dodaju.

Ako ne možemo da u potpunosti pokrivamo krizu na granici, pitam se da li možemo da se preusmjerimo ka jugu i vratimo u Siriju. Moj kolega šalje poruku čovjeku koji je obezbijedio dozvole novinarima da uđu u Siriju iz Turske. Ta granica, kao mnoge druge širom svijeta, sada je takođe zatvorena.

Izbeglice sa Bliskog istoka, koje su se privremeno smestile kod jedne benzinske pumpe u turskoj provinciji, kažu da žele da pređu zatvorenu grčku granicu umesto da ih odvedu u Istanbul, gde bi potencijalno mogle da postanu beskućnici ili se zaraze koronavirusom. Snimljeno 17. marta 2020.
Izbeglice sa Bliskog istoka, koje su se privremeno smestile kod jedne benzinske pumpe u turskoj provinciji, kažu da žele da pređu zatvorenu grčku granicu umesto da ih odvedu u Istanbul, gde bi potencijalno mogle da postanu beskućnici ili se zaraze koronavirusom. Snimljeno 17. marta 2020.

Patnje se nastavljaju sa obje strane granice, ali niko sa strane to neće moći da vidi.

Ako svi ostanu kod kuće, ko može da pomogne?

Sljedećeg dana, tražeći male, improvizovane izbjegličke kampove, upoznajemo desetak izbjeglica kod jedne benzinske pumpe. Tu žive proteklih sedam dana.

Za njih, virus je dvostruka prijetnja. Prvo, sigurni su da ako se jedna osoba u njihovoj grupi zarazi, svi će se uskoro razboljeti. Međutim, nemaju dovoljno hrane i vode a djeca im spavaju po garažama i parkinzima. Malo je vjerovatno da bi dobili pomoć ljekara u slučaju koronavirusa.

Oko sat nakon što smo otišli odatle, Mohamad, izbeglica iz Sirije, šalje nam video snimak gužve kod benzinske pumpe. Turski vojnici su stigli i naredili ljudima da se ukrcaju u autobus za Istanbul. Većina ljudi se povinovala.

Sutradan, na autobuskoj stanici u Istanbulu, desetine izbjeglica su još tu a stotine, možda hiljade, se tek očekuju - stotine beskućnika slomljenog srca i praznog novčanika. Mnogi su bolesni a nema ljekara da im postave dijagnozu ili ih liječe.

Moje kolege su zvale neke radnike UN-a da bi ih obavijeste šta se događa. Kažu da im je naređeno da ostanu kod kuće i ništa ne preduzimaju. Upravnik autobuske stanice kaže da njegovi radnici ostaju kod kuće i da ništa ne može da uradi.

Dvoje ili troje volontera donijelo je hranu i pomoglo nekim ljudima da kupe autobuske karte do gradova gde možda imaju porodicu ili prijatelje. Nisu se mnogo plašili virusa.

"Imam 61 godinu", rekao mi je jedan od volontera. "Već sam star, tako da je u redu."

Prošle nedjelje sam otišla sa autobuske stanice i nisam se vratila. Ovdje u Turskoj nema zvaničnog naređenja da se ostaje kod kuće, ali se to snažno savjetuje i većina ljudi se pridržava.

I dalje možemo da izvještavamo od kuće, pomoću telefona i interneta, ali nismo prisutni u nekim od najtežih mjesta za život na svijetu, gdje često nema struje, interneta ili telefonskih veza. Na primjer, humanitarne organizacije upozoravaju da bi epidemija u Siriji mogla da bude najgora na svijetu. Ali ako se to dogodi u Idlibu, gdje izbjeglice već sad jedva preživljavaju, ko će biti tamo da im pomogne?

XS
SM
MD
LG