New York je grad kazališta. Uz mjuzikle na Broadwayu te avangardni off, i off-off Broadway, vrlo su popularne i kazališne kuće koje postavljaju djela klasičnih autora poput Ibsena, Gogolja ili Shakespearea. Jeff Lunden otišao je u Brooklyn i posjetio jedno takvo kazalište.
Brooklyn Academy of Music imala je već više od stotinu kazališnih sezona. Njezin intendant Joe Mellilo kaže da se za svaku predstavu traži karta više: "Karte lete kao da imaju krila. Na blagajni ih najčešće uopće nećete naći."
Veličina klasičnih djela je i u tome što ona - i nakon više desetljeća ili stoljeća – korespondiraju sa suvremenošću, govore nam o svijetu u kojem živimo. Na primjer, drama Henrika Ibsena John Gabriel Borkman, koja je prvi put bila izvedena 1896. Glavni je junak bankar koji je u zatvoru, zbog toga što je prevario svoje klijente. Gotovo kao naš suvremenik, i sugrađanin Newyorčana, Bernie Madoff. Fiona Shaw, koja glumi suprugu Gabriela Borkmana, kaže: "Predstava govori o raspadu jedne obitelji, što je posljedica suđenja, problema s novcem, ali i sramote koju podnosi, zbog toga što je učinio njihov otac."
Alan Rickman koji glumi Borkmana kaže da mu je bilo razmjerno jednostavno uživjeti se u lik, jer je – kako primjećuje – odrastao uz takve ljude.
Uz Ibesnovu dramu, na programu brooklynskog kazališta je i Luđakov dnevnik, komad koji je napisao Nikolaj Gogolj. Glavni lik tumači oscarovac Geoffrey Rush koji kaže da je Luđakov dnevnik vrlo moderna drama, iako je glavni lik sitni državni službenik u Rusiji, na početku 19. stoljeća: "Gogolj vrlo delikatno opisuje poniranje jedne osobe u ludilo, a u isto se vrijeme poigrava i s našim iluzijama i nekom vrstom kolektivnom bezumlja."
U Kralju Learu koji se ove sezone također postavlja u Brooklyn Music Academy glavnu ulogu tumači poznati britanski glumac Derek Jacobi. Režiser Michael Grandage kaže da ova drama ima vrlo izraženu političku notu, no ona nam govori i u nekim drugim, životnijim i dubljim pitanjima: "Središte ovog teksta je velika obiteljska drama. Shakespeare je očito vrlo dobro razumio proces starenja, što na žalost ponekad uključuje i gubljenje zdravog razuma."
Upravo su ove bazične i uvijek suvremene emocije ono što publiku, i kazališne kritičare, vraća klasičnim djelima kazališne baštine.