Glas Amerike: Na Masterclassu u okviru Sarajevo Film Festivala ste kazali da je Sarajevo najinteresantniji grad na svijetu i da osjećate povezanost s ljudima u Bosni i Hercegovini. Čak ste i određene historijske činjenice usporedili s Vašom porodicom. Na koji način osjećate povezanost, da li je to historija kroz koju je prošla naša zemlja?
Eisenberg: „Postoji nešto što je u oblasti kulture slično mjestu gdje sam odrastao. Kultura ovdje je vrlo topla i poželi vam dobrodošlicu. Volim svaku vrstu kulture koja se isprepliće s drugom, jer sam u jednom takvom mjestu odrastao. Tako da se ovdje osjećam vrlo ugodno. Mnogo sam istraživao historiju svoje porodice tokom ratova u Europi, jer sam dosta članova izgubio u Drugom svjetskom ratu. I kada sam došao u Bosnu, vidio sam da je zemlja prošla kroz sličnu tragediju. Tako da mi učenje o Bosni dalo putokaz da razmišljam o historiji vlastite porodice. Ovo mjesto je stvarno postalo svojevrsno posebno za mene - s jedne strane da razmišljam o historiji porodice, a s druge da uživam kao turist. Nevjerovatno je zabavno. U kojem god smjeru pogledate, vidite nešto nevjerojatno - arhitekturu i prirodne ljepote.”
Glas Amerike: Poseban dojam na Vas su ostavili bh. filmovi „Grbavica” i „Quo vadis, Adisa”. I oni prepliću ratnu tematiku.
Eisenberg: „Tako je. Posebnu dimenziju ovdje imaju filmovi. To je, zapravo, pravi pokazatelj kako male zemlje mogu stalno snimati nevjerojatne filmove. Bosna je upola manja od New Jerseya u kojem sam odrastao, a ipak pruža nevjerojatne filmove. Postala je dio europske filmske tradicije koja se razlikuje od američke komercijalne filmske industrije.”
Glas Amerike: Rekli ste da ponekad osjećate disbalans između svojih osjećaja i načina na koji se predstavljate publici. Gdje, zapravo, nalazite inspiraciju u svojim filmovima, posebno u onima koje režirate?
Eisenberg: „To bih najlakše objasnio kroz svoj posljednji film na kojem sam radio. Mladić kojeg glumi Finn Wolfhard je izvođač koji pušta muziku pred 20.000 ljudi na internetu. Ali, u privatnom životu ne može razgovarati s jednom djevojkom u koju je zaljubljen u školi, jer je nervozan. I to je smiješno poređenje rock zvijezde koja je previše nervozna da bi razgovarala s mladom ženom u školi. Pretpostavljam da sam, na neki način, i ja takav jer imam javni profil, a opet ponekad osjećam anksioznost kada radim normalne stvari koje i većina ljudi.”
Glas Amerike: U svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri ste sarađivali s mnogim holivudskim zvijezdama poput Woodyja Allena, Julianne Moore, Richarda Gerea, Davida Finchera... Da li svoje glumačke i režiserke uspjehe dugujete umjetnosti, za koju kažete da Vam je spasila život?
Eisenberg: „Borio sam se s teškom depresijom kada sam bio mlađi. Posjetio sam mentalnu ustanovu jer se nisam mogao izboriti sa sobom. A onda sam počeo glumiti i to mi je dalo oduška i prostora da se izrazim emocije na pozitivan način, a ne da se neprikladno ponašam. To je dio priče koja se uklapa u konstataciju da mi je umjetnost spasila život. Sretan sam i zahvalan što mogu biti glumac, što mogu pisati, jer je to nevjerojatno katarzično i ljekovito.”
Glas Amerike: Nekoliko puta ste posjetili Sarajevo, ove godine i kao gost filmskog festivala. Kakvo iskustva ćete ponijeti sa sobom?
Eisenberg: „Uvijek sam se htio vratiti u Sarajevo kao turist, da čekam u redu kao i svi ostali, da odem vidjeti nešto. Ali budući da sam došao u okviru festivala i dobio nevjerojatnu čast primiti nagradu Srce Sarajeva, tretiraju me kao posebnu osobu i vode na najbolja mjesta. Dakle, moje iskustvo ovdje na Sarajevo film festivalu je kao da sam posjetio najcool grad na svijetu i da me tretiraju kao da sam poseban. Jedva čekam da se vratim u Sarajevo kada se malo stiša atmosfera, pa da ga mogu istraživati u tišini. Ali, svakako je prava čarolija biti ovdje kada je uzbuđenje na nivou.”
Glas Amerike: U karijeri ste dobili nekoliko nagrada i priznanja, uključujući nominacije za Oscara, dvije BAFTA nagrade, Zlatni globus i dvije nagrade Udruženja filmskih glumaca. Koliko Vam znači nagrada Srce Sarajeva?
Eisenberg: „Kada sam prvi put došao u Sarajevo, osjetio sam da je kultura veoma topla. U skladu s tim, prikladno je da nagrada koja se dodjeljuje nije statua ili zlatni globus. To je srce. To govori nešto o kulturi. To govori nešto više o osjećajima i karakteru ljudi. Za mene je velika čast primiti nagradu i mnogo mi govori o Sarajevu.”
