Šta su motivi izlaska na egipatske ulice i gdje će se ti prosvjedi završiti? To je pitanje o kojem promišljaju lideri mnogih zemalja, analitičari, obični ljudi..... Neki od njih pomišljaju da se povijest ponavlja - da su dešavanja u Egiptu početak islamske revolucije slične onoj u Iranu 1979. godine.
Oni koji su bili među Egipćanima ne misle tako. Jedan od njih, Shiraz Maher, analitičar Međunarodnog centra za istraživanje radikalizacije u Londonu upravo se vratio iz Kaira i tvrdi:
„To nije islamska revolucija. Bio sam na trgu Tahrir i razgovarao... Egipćani žele osnovne stvari - poštivanje temeljnih ljudskih prava, slobodu, demokratiju... bore se za vlastiti dignitet.“
Na prvi pogled, scene iz Egipta vrlo su slične scenama na iranskim ulicama prije 32 godine, kada su Iranci, nakon uličnih sukoba, prisilili šaha da napusti zemlju i proglasili iransku islamsku republiku pod vođstvom ajatolaha Khomeinija.
Hazhir Teimourian, Iranac po rođenju, izvještavao je, kao novinar, za inostrane medije o iranskoj revoluciji. Po njemu, postoje mnoge sličnosti od tada u Iranu i sada u Egiptu:
„Iranci su govorili sami sebi ... ništa nam se gore ne može desiti, želimo da šah ode i nakon toga ćemo se među sobom usaglasiti o vlasti i vladi. Egipćani prave istu grešku i, nažalost, stvari mogu na izaći na loše. Ni prosvjednici nisu jedinstveni. Jedino zajedničko im je želja da Mubarak ode.“
Ni jedna opoziciona grupa ili stranka u Egiptu nema većinsku podršku Egipćana. Muslimansko bratstvo je najsnažnije, ali ne traži vlast niti želi islamski Egipat.
Gospodin Maher misli da bi Sjedinjene Države i Zapad u cjelini trebali biti brži i odlučniji u podršci anti-Mubarakovim prosvjednicima:
„Ljudi tamo poćinju bivati razočarani, malodušni. Pitaju ... da li na Zapadu misle da vrijednosti i slobode do kojih oni drže nisu dovoljno dobre za nas, Egipćane... I neminovno, slijedi pitanje da li su ostavljeni sami sebi, da li su na neki način izdani. Pitaju se da li ono do čega drži Zapad nije dobro za njih, jer su Arapi i muslimani. I to osjećanje mogle bi iskoristi islamističke grupe.“
Gospodin Maher takođe ističe da u Egiptu postoji dobro uspostavljana mreža radikalnih muslimanskih grupa, ali da prosvjednici na te grupe ne gledaju kao moguće vođstvo.
Upravo to je velika razlika u odnosu na Iran u kojem je postojala jaka islamska struja, a ajatolah Khomeini bio čelna ličnost i lider tamošnjih prosvjeda. Unatoč toj razlici gospodin Teimourian je pesimista u pogledu budućnosti Egipta:
„Broj stanovnika Egipta porašće na 120 miliona do sredine ovog stoljeća. Trećina stanovnika sada je mlađa od 15 godina, 60 procenata je ispod 30 godina. Mislim da nema, i da neće biti tog modaliteta vlasti, demokratske ili na religioznim postulatima zasnovane, koja će odgovoriti očekivanjima tolikog broja mladih ljudi.“
Gospodin Teimourian je uvjeren da će se sa takvom situacijom suočiti mnoge zemlje u razvoju i da će se dešavanje naroda u Egiptu ponavljati i u tim zemljama.
