Hiljadu kamera na osam stotina lokacija širom Beograda – nadziraće prijestonicu Srbije na osnovu sporazuma srpskih vlasti i kineskog giganta Huaweija – koji se suočava sa teškoćama u poslovanju pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kada su stotine novih video kamera, opremljenih tehnologijom koja omogućava praćenje i identifikovanje ljudi, misteriozno počele da se pojavljuju širom Beograda – dio građana počeo je ozbiljnije da promišlja mogućnost priključivanja antivladinim protestima u prijestonici Srbije.
Lokalne vlasti brane taj sistem nadzora, čiji je tvorac kineska telekomunikaciona kompanija Huawei, tvrdeći da umanjuje stopu kriminala u dvomilionskom gradu. Kritičari pak ističu da krši lične slobode, doprinosi odmazdi vlasti nad političkim protivnicima – pa čak i građane izlaže kineskom monitoringu.
"Kada govorimo o javnoj bezbjednosti, prićamo o mogućnostima da otete osobe ili djeca budu pronađena u roku od dvadeset minuta”, ističe Ričard Grifit, konsultant kompanije Huawei.
“Ili pak o sposobnostima”, nastavlja Grifit, “da primjetite ostavljeni kofer pred policijskom stanicom – ovo je način da javnost shvati i prihvati značajne dobrobiti u oblasti javne bezbjednosti života u pametnom i sigurnom gradu. To treba da bude okvir ove diskusije”, podvlači konsultant te kompanije.
Kamere opremljene tehnologijom prepoznavanja lica postavljene su u stotinama gradova širom svijeta. Najčešće u najsiromašnijim državama kojima nije svojstvena zaštita ljudskih prava spostvenih građana i u kojima je zvanični Peking, koristeći se ekonomijom, ojačao uticaj. Osim Srbije, među tim državama su, na primjer, Turska, Rusija, Ukrajina i Azerbejdžan, kao i više afričkih i latinoameričkih država, ali i liberalne demokratije i članice EU poput Njemačke, Francuske i Italije.
Istovremeno, Sjedinjene Države, koje su na svom tlu Huaweiju uvele sankcije u poslovanju, tvrde da su kineskim državnim vlastima podaci kompanije Huawei dostupni kroz, takozvana, mala vrata – što utiče na pojavu i intenziviranje zabrinutosti o ugrožavanju privatnosti miliona ljudi u državama koje su nemoćne u suprotstavljanju Kini.
Sa time nije saglasan Rasim Ljajić, ministar trgovine i telekomunikacija u Vladi Srbije.
"Telefonski aparat koji svakodnevno koristimo može biti zloupotrebljen pa zbog toga ne prestajemo da ga upotrebljavamo. Ako počnemo da razmišljamo u tom smeru – nećemo postići ništa. Koja god da je kamera postavljena, Huavei ili neka druga, mogla bi biti zloupotrebljena. Ipak, institucije i jasan sistem kontrole treba da preduprede bilo kakvu zloupotrebu tih sistema”, kaže Ljajić.
Tehnologija prepoznavanja lica primjenjuje se u sve većem broju država. To međutim inicira i raspravu o ravnoteži između privatnosti i bezbjednosti – pogotovo zbog sumnji da su kroz sistem Huaweija kineskim vlastima dostupni podaci koje nacionalne obavještajne službe procjenjuju kao značajne.
Andrej Petrovski iz Share fondacije, nevladine organizacije koja se bavi praćenjem ljudskih prava i sloboda u oblasti interneta, ukazuje da je takva vrsta nadzora korisna u ograničenom obimu.
"Nadziranje čitave populacije i onoga što građani rade u svakom trenutku nesrazmerno je sa mogućim učinkom. U tome je generalno smetnja kada govorimo o video nadzoru. Statistika i studije ukazuju da je video nadzor svrsishodan u slučaju sitnog kriminala, poput ulične krađe tašne, ili pak lomljenja automobilskog prozora. Kada međutim pređemo na pitanja nacionalne bezbednosti – tu nema konkretnih rezultata”, smatra Petrovski.
Građani koji se protive vlasti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tvrde da policija dostavlja snimke i fotografije demonstranata provladinim tabloidima – kako bi zastrašila učesnike protestnih okupljanja, ali se istovremeno i razmeće tvrdnjama da svakog demonstranta može sa sigurnošću da identifikuje.
Rodoljub Šabić, doskorašnji povjerenik za informacije od javnog značaja, upozorava da se sistem nadzora može upotrebljavati za praćenje političkih protivnika i kritičara režima – što je, kako kaže, potpuno u suprotnosti sa zakonom.
"Imamo jako loša iskustva u tome kako su državni organi i bezbednosne strukture postupale sa bazama podataka građana. Čak i sa osetljivim podacima iz oblasti zdravstva, socijalne zaštite, partijske ili sindikalne pripadnosti. Takvi podaci su brutalno zloupotrebljeni nekoliko puta i upotrebljavani protiv kritičara ili protivnika režima, mada je to strogo zabranjeno, kažnjivo zakonom, kao krivično delo”, ukazuje Šabić.
Zvanična spoljnopolitička orijentacija Srbije usmjerena je ka intergracijama u Evropsku uniju o čemu dvije strane pregovaraju od 2014. Međutim, godinama u Srbiji raste uticaj Kine, koja je posmatra kao jednu od prečica za ekspanziju “Pojasa i puta” razvojne državne strategije koju je ustanovio predsjednik Ši Đinping.
Uz instalaciju Huawei kamera - glavni grad Srbije postao je i domaćin zajedničkih srpsko-kineskih policijskih patrola – što su lokalne vlasti objasnile povećanjem broja kineskih turista.
Čitav taj poduhvat, međutim, i dalje prati mnoštvo nepoznanica – na šta građane Beograda sporadično podsjećaju nevladini aktivisti, poput Ivane Markulić.
“Ne želimo da živimo u društvu Velikog brata. Tražimo odgovor na pitanje gde su kamere, gde su sakrivene, koliko smo za njih platili i šta će biti sa informacijama za čije su prikupljanje korišćene", pita Ivana Markulić.
Osim interakcije sa vlastima Srbije u domenu visoke tehnologije – Kina je u Srbiji angažovana u oblasti infrastrukture i industrije, angažovanjem u izgradnji mostova, autoputeva, kao i otkupom vlasništva u oblasti rudarstva, energetike i proizvodnje metala.
