Građani Bosne i Hercegovine (BiH) svaki mjesec uz račun za struju plaćaju i naknadu za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Za šest godina uplatili su najmanje 207 miliona maraka koje su entitetske vlasti podijelile uglavnom privatnim firmama kao podsticaj za proizvodnju tzv. čiste struje.
Ove firme su vlasnice 525 malih hidroelektrana (MHE), vjetroelektrana, solarnih te elektrana na biomasu i bioplin i proizvode oko dva posto ukupne proizvodnje električne energije u zemlji, ali ostvaruju velike prihode od podsticaja.
Iako je podsticanje rada ovakvih postrojenja trebalo zaštititi prirodu, velike sume novca koje svaki mjesec obezbjeđuju građani pretvorile su proizvodnju struje iz obnovljivih resursa u unosan posao sa malo ulaganja i još manje brige za okoliš.
Novinarke Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su razgovarale sa stotinu bh. građana. Većina ne zna da uz struju plaća ovu naknadu niti kako se taj novac dalje raspoređuje. Sarajliji Mirsadu Pajeviću se ne sviđa što mora finansirati i ovaj trošak: „Sljedeći put ću platiti samo ono što očitam na električnom brojilu – znači, svoju potrošnju bez ovih naknada“.
Mala postrojenja, velika dobit
Bosna i Hercegovina je 2005. godine potpisala Ugovor o uspostavi Energetske zajednice sa Evropskom unijom (EU) i još sedam zemalja: Albanijom, Bugarskom, Hrvatskom, Sjevernom Makedonijom, Crnom Gorom, Rumunijom i Srbijom. Ugovorom se obavezala na provođenje EU Direktive o upotrebi energije iz obnovljivih izvora. Cilj je bio da se povećaju strana i domaća ulaganja u obnovljive izvore i proizvodnja čiste energije te osiguraju nova radna mjesta i zaštiti okoliš.
Kako bi obaveze sprovele u djelo, Federacija BiH (FBiH) i Republika Srpska (RS) su izglasale zakone i akcione planove. Obavezale su se da do 2020. godine 40 posto planirane potrošnje struje bude iz obnovljivih izvora, a odlučile su da će to ostvariti pogodnostima i podsticajima za proizvođače.
Tako su FBiH i RS počele potpisivati ugovore sa, uglavnom, privatnim firmama na 12, odnosno 15 godina za proizvodnju struje u MHE, vjetroelektranama i solarnim elektranama, a na pet godina u ostalim elektranama.
„Ja ne znam, stvarno, nijedan drugi primjer biznisa gdje vam neko 15 godina unaprijed garantuje i tržište i cijenu“, kaže ekonomista Damir Miljević, autor analize ekonomsko-društvene koristi i šteta koje nastaju u sistemu podsticaja MHE.
Ovim ugovorima se entitetske elektroprivrede obavezuju da će svu struju otkupljivati po garantovanim cijenama koje neće biti mijenjane bez obzira na tržišne promjene. Uz to proizvođači dobivaju i novčani podsticaj čiji iznos zavisi od količine proizvedene struje. To plaćaju građani kroz mjesečnu naknadu za obnovljive izvore energije, a raspoređuju entitetski operatori sistema podsticaja. Zahvaljujući ovakvom sistemu, proizvođači zarađuju duplo više od elektroprivreda. Željko Ratković, direktor Odjela za investicije u „Elektroprivredi RS-a“, objašnjava zašto vlasnik postrojenja skupo prodaje struju elektroprivredama: „Jednostavno, u skladu sa zakonskom regulativom obezbjeđuje veću cijenu energije, nego što npr. ‘Elektroprivreda’ sad prodaje i izvozi tu energiju ili prodaje domaćim potrošačima“.
Istovremeno, njihovi troškovi prema državi se svode na plaćanje koncesione naknade za koju ne postoji jedinstven obračun, a kreće se od 1 do 15% ukupnih prihoda od prodaje struje i o tome se diskreciono odlučuje u svakom pojedinačnom ugovoru.
Od 2018. godine u RS-u se obračunava jedinstvena naknada od 0,0055 na iznos proizvedene struje. Međutim, ovaj obračun je obavezan samo za nova postrojenja dok je vlasnicima postojećih ostavljeno na volju da odluče hoće li plaćati ovako ili po procentu iz svojih ugovora.
Prema podacima koje su prikupili novinari CIN-a, najviše novca u posljednjih šest godina je isplaćeno za 103 mini hidroelektrane − nešto više od 136 miliona maraka. Za vjetroelektrane je dato skoro 30 miliona KM pomoći, rad solarnih elektrana je pomognut sa oko 37 miliona, elektrane na bioplin sa tri miliona maraka, a elektrane na biomasu sa 670 hiljada maraka. Ovi iznosi su i veći jer Federalni operator za obnovljive izvore energije i Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije nemaju podatke o isplaćenim podsticajima u 2016. i 2017. godini.
Uprkos svemu, entitetske vlasti svake godine izdaju nove koncesije koje znače novi trošak kroz podsticaje i poskupljuju naknade za obnovljive izvore energije koje plaćaju građani. Tako je u 2020. investitorima isplaćeno deset puta više podsticaja u odnosu na 2015. godinu. Najveći broj podsticaja odobren je za izgradnju MHE.
„Nismo mi ti koji smo izmislili i sistem podsticaja za MHE i sam termin MHE. To je naša obaveza koja je opet u skladu sa Ugovorom o osnivanju Energetske zajednice i u skladu sa akcionim planovima“, kaže pomoćnik ministra za energetiku RS-a Milan Baštinac.
Međutim, ovaj ugovor ne nameće BiH način na koji će podržati proizvodnju iz obnovljivih izvora niti u kojoj mjeri će koristiti različite izvore energije. Pravila su svojevoljno kreirale entitetske vlasti.
Baštinac kaže da su sve lokacije, koje su bile zanimljive investitorima, „manje-više iscrpljene“, a podsjeća i da su svi ugovori bili potrebni jer je za zemlju važno da ima višak proizvedene energije „da se ne bi desilo da proizvodnja i industrijalizacija krene, a mi nemamo energetskih objekata. Onda ćemo definitivno biti u problemu“.
Jedna firma više postrojenja
Najviše novca kao podsticaj za proizvodnju su dobile firme „Hidroinvest“, „Strajko-inžinjering“ i ECO-KW braće Tihomira i Roberta Brajkovića. Njihove tri MHE i solarna elektrana su im tokom posljednjih šest godina donijele oko 27,6 miliona maraka. Druge firme Tihomira Brajkovića su istovremeno dugovale državi milione maraka neplaćenih poreza koji su zbog zastare otpisani. Iako je Brajković osuđen za utaju poreza, vlastima to nije bila prepreka da nastave blisku saradnju od koje je privatnik imao višestruku korist. Robert Brajković kaže da mini hidroelektrane donose puno benefita, a da do štete dolazi samo ako se neprofesionalno grade ti objekti: „To je po svim novim pravilima očuvanja ekologije i to se i potiče iz tog razloga“.
Nešto manji iznos dobilo je osam mini hidroelektrana slovenske firme „Interenergo“ kojim je za šest godina isplaćeno 22,3 miliona podsticaja. Novinari CIN-a su utvrdili nepoštivanje propisa prilikom izgradnje i puštanja u rad dvije MHE u njihovom vlasništvu na rijeci Ugar.
Prema podacima Republičkog inspektorata, gradnja MHE „Zapeće“ nije bila u skladu sa odobrenjima pa je 2014. godine inspekcija zaustavila gradnju. Vlasnici su za kratko vrijeme pribavili novu građevinsku dozvolu, usklađenu sa izvedenim radovima. Na ovaj način je otklonjena nepravilnost, a radovi su nesmetano nastavljeni.
Inspektori su na MHE „Novakovići“ utvrdili da je puštena u rad bez izgrađene riblje staze koja bi omogućila nesmetan prolazak ribe iz gornjeg u donji tok rijeke. Investitori su riblju stazu izgradili šest mjeseci nakon inspekcijske kontrole. Obje MHE su od Ministarstva prostornog uređenja, građevinarstva i ekologije RS-a naknadno dobile dozvole da proizvode struju po duplo većoj snazi od prvobitno odobrene. To znači da koriste veću snagu vode, proizvode više struje i dobivaju više novca od prodaje i podsticaja.
Iz firme EHE, koja kao dio „Interenergo“ grupacije rukovodi ovim MHE, kažu da o ovoj temi mogu govoriti tek nakon praznika.
Tri firme u vlasništvu „Eling inžinjeringa“ iz Teslića, od kojih je jedna u suvlasništvu sa slovenskim „Petrolom“, u ovih šest godina dobile su nešto više od 16 miliona maraka podsticaja za pet MHE.
Republički inspektorat je tokom gradnje jedne – „Ilomske“ − utvrdio da radovi ne teku u skladu sa građevinskom dozvolom i da investitor nema validnu ekološku dozvolu jer ju je izdala Opština Kneževo umjesto Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS-a pa je 2013. godine zaustavljena gradnja. Nakon dva sudska procesa dozvola im je konačno vraćena krajem 2017. godine, ali inspektori su u međuvremenu otkrili novi problem − „Ilomska“ je tokom borbe na sudu proizvodila struju iako nije imala dozvolu Regulatorne komisije za energetiku RS. Novinari CIN-a su saznali da je, uprkos tome, za to vrijeme ova MHE dobila milion i po maraka podsticaja.
Novinari CIN-a nisu uspjeli stupiti u kontakt sa predstavnicima „Eling inžinjeringa“ jer su telefonski brojevi firme van funkcije.
„Eling inžinjering“ je dobio dozvolu za povećanje snage pa „Ilomska“ sada proizvodi struju po 22 puta većoj snazi od prvobitno odobrene.
Prema EU regulativi, sva postrojenja preko 0,5 MW instalirane snage smatraju se velikim postrojenjima i njihovi podsticaji se izračunavaju na osnovu prihoda od prodaje struje. U BiH ovakva uslovljenost ne postoji pa se sva postrojenja do 10 MW stimulišu na isti način – garantovanom cijenom i podsticajima.
Najveću dobit slovenskim i povezanim firmama donijela su postrojenja sa većom snagom – do 6,8 MW. Istovremeno, u njihovoj matičnoj državi MHE sa ovolikom snagom uopšte nisu u sistemu podsticaja pa su ove firme svoj posao kod kuće usmjerile na solarne elektrane, a u BiH su izgradile 12 MHE.
Usporedbe radi, Slovenija je 2020. godine isplatila šest miliona maraka podsticaja za 76 malih hidroelektrana, a BiH je dala 36 miliona KM podsticaja za 102 MHE.
Podsticaji za proizvodnju „čiste struje“ su trebali smanjiti proizvodnju u termoelektranama i koncentraciju štetnih plinova u prirodi, ali se to još nije desilo. Naime, termoelektrane su i dalje vodeći proizvođači koji daju 64,6 posto ukupno proizvedene energije u BiH.
Nusret Drešković, profesor i dekan na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, kaže da se MHE smatraju obnovljivim i čistim izvorom, ali je, ustvari, riječ o „izuzetno prljavoj energiji“ čijom proizvodnjom se isušuju korita, uništava živi svijet u vodi i na obalama rijeka, što narušava prirodnu ravnotežu okoliša.
Ekološke i ekonomske štete
MHE su se pokazale kao najštetnija koncesiona djelatnost u oblasti obnovljivih izvora energije zbog uništavanja prirodnih bogatstava i male koristi po društvo.
Studije zaštite životne sredine te monitoring rada i poštivanja ekoloških dozvola rade licencirane privatne firme koje angažuju vlasnici postrojenja. „I normalno da dobijete te studije sa takvim rezultatom da neće ugroziti prirodnu okolinu“, kaže ekonomista Damir Miljević. Iz Ministarstva prostornog uređenja, građenja i ekologije RS-a kažu da za kvalitet podataka u studiji odgovara firma kojoj bi Ministarstvo oduzelo licencu kada bi utvrdilo da podaci ne odgovaraju stvarnosti.
Iako u posljednje vrijeme entitetske institucije i funkcioneri priznaju njihov štetni utjecaj, MHE i dalje rade, a vlasnici i dalje dobivaju novac građana. Regulatorna komisija za energetiku RS-a, zadužena za nadzor na tržištu struje u entitetu, u svom izvještaju iz 2019. godine upozorila je da se mnoge MHE grade u planiranim ili već zaštićenim područjima, što ne bi trebalo da se dešava. Skrenula je pažnju i na loše posljedice sve češće izgradnje MHE u nizu i na jednom slivu, kao što je slučaj na Ugru, Govzi i Prači. Upravo na ovim rijekama se nalaze postrojenja slovenskih firmi i firmi braće Brajković koje su dobile najviše novca od podsticaja u posljednjih šest godina.
Vlasti u BiH uglavnom izdaju dozvole za gradnju MHE čije se mašinske zgrade grade nizvodno od brane, a voda dovodi kroz cijev. U koritu bi morala ostati dovoljna količina vode za održavanje normalnog života u rijeci, ali to često nije slučaj jer se pri dodjeli dozvola za gradnju ne rade provjere o ekološki prihvatljivom protoku vode u koritu.
„Eh, te derivacione hidroelektrane, one nekad (…) malo više narušavaju životnu sredinu“, kaže Željko Ratković iz „Elektroprivrede RS“, objašnjavajući da su ovakve MHE jeftinije pa ih zato i ima više.
Profesor Drešković ovome dodaje i negativan utjecaj koji imaju vještačke akumulacije stvorene izgradnjom MHE na zdravlje ljudi jer povećavaju isparavanja, vlažnost zraka i zamagljivanja prostora. On smatra da se treba orijentisati na druge izvore energije i propitati najoptimalniji način njihovog iskorištavanja: „Slatka voda je resurs. Ko bude imao slatku vodu, on će preživjeti, a mi se potpuno suprotno trenutno ponašamo“.
Uprkos svemu tome, nadležne institucije tvrde da izgradnja MHE pozitivno utječe na razvoj lokalnih zajednica, privredu i zapošljavanje stanovništva. Važnom smatraju i koncesionu naknadu koju plaćaju vlasnici MHE.
„Svi smo na neki način zadovoljni u tom postupku. Na kraju krajeva, kad ugovor o koncesiji istekne, onda se taj objekat dodjeljuje državi na korištenje“, kaže pomoćnik ministra u Ministarstvu energije, rudarstva i industrije FBiH Halko Balavac.
Željko Ratković iz „Elektroprivrede RS-a“ smatra da korist po stanovništvo zavisi od objekta do objekta: „Ako govorimo o investitoru, sigurno da će on imati najveće koristi i sigurno da ne bi ni uš’o u investiciju da nema koristi. Ako govorimo o stanovništvu na tome području, i ono bi trebalo da ima neku korist“.
Vlasnicima malih hidroelektrana u RS-u su u 2019. godini isplaćena skoro 34 miliona maraka podsticaja. Istovremeno, oni su lokalnim zajednicama, u kojima su izgradili MHE, dali jedanaest puta manje novca.
Zbog ovakvih odnosa ekonomista Miljević ne vidi veliko dobro po društvo: „Osnovno je pitanje a zašto, uopšte, mi želimo male hidroelektrane kad su to izuzetno mali kapaciteti? Ne doprinose sigurnosti snadbijevanja, lokalna zajednica nema koristi od toga, ima eventualno štetu, ili ako ima korist, korist je mala, je l’. Uništavamo biodiverzitet i postavlja se pitanje a što mi to radimo. Koju korist društvo ima? Nema nikakvu korist društvo od toga! Imaju pojedinci“
Istovremeno se u Federalnom parlamentu i Vladi FBiH više puta polemisalo o mogućoj zabrani izgradnje MHE i obustavi podsticaja za ova postrojenja. Prije nekoliko mjeseci premijer Vlade Fadil Novalić održao je sastanak sa predstavnicima ekoloških udruženja i nadležnim ministarstvima. Tada je MHE okarakterisao kao „značajan društveni problem“.
„Naša priroda i planine su totalno napadnute, a korist koju vidimo u dobivenoj struji je nikakva i isključivo je raspoređena na mali broj privatnih vlasnika“, rekao je tom prilikom Novalić.
Ipak, iz Federalnog ministarstva energetike za CIN kažu da će vjerovatno za sada sve ostati na istome. Za zabranu gradnje MHE, kažu, potrebno je prvo izmijeniti propise, a ukidanje podsticaja bi se moglo primijeniti samo na buduća postrojenja. U institucijama RS-a ne razmatraju ovu mogućnost.
„Kad ste jednom potpisali ugovor kojim nekome garantujete nešto, Vi ne možete da promijenite ako on ne pristane, a on nije lud da pristane“, objašnjava ekonomista Damir Miljević.
Čak 82 od stotinu bh. građana sa kojima su razgovarali novinari CIN-a nije znalo da uz račun za struju plaćaju i naknadu za obnovljive izvore. Dok jedni kažu da plaćaju račune ne obraćajući pažnju na pojedinosti, drugi smatraju da nije uredu na ovakav način uzimati novac od građana i finansirati privatne biznise.
“To je isto kao da ja sad odem u hotel, jedem i prespavam i onda pošaljem račun nekom drugom da plati”, smatra Anto Ljubaš iz Bugojna.
