Dvije godine su prošle od trenutka kada je Edward Snowden, bivši analitičar privatne firme koja je radila za američku Agenciju za nacionalnu sigurnost prisvojio, neki će reći ukrao, i medijima dostavio na stotine stranica dokumenata o američkim programima špijunirana i prikupljana obavještajnih podataka. Od tada do danas traje širom svijeta rasprava o tome što je preče, što je bitnije - privatnost građana ili njihova sigurnost i zaštita.
Ono što je Edward Snowden uradio dugo je bila udarna vijest u svim značajnijim medijima u Sjedinjenim Državama, Evropi, Aziji.... Istovremeno, u brojnim zemljama, pokrenut je niz promjena u načinima, obimu i sadržaju programa kojima vlade, odnosno vladine obavještajne i sigurnosne agencije prate, prikupljaju, analiziraju i arhiviraju podatke o komuniciranju vlastitih državljana i špijuniraju državljane drugih zemalja.
U Sjedinjenim Državama taj proces nedavno je kulminirao usvajanjem zakona u Kongresu kojim se ograničava moć državnih agencija da prate telefonske i internet kontakte miliona Amerikanaca i okončava praksa masovnog arhiviranja podataka o tim kontaktima. Svoje protivljenje usvajanju tog zakona senator John Cornyn, Republikanac, argumentirao je i slijedećom činjenicom:
"Direktor Federalnog istražnog biroa rekao mi je da je FBI morao da u svih 56 regionalnih ureda pokrene istrage o mogućem domaćem terorizmu, domaćim terorističkim prijetnjma. I zbog toga vjerujem da je od nas neodgovorno ograničavati mogućnosti praćenja i prikupljanja obavještajnih podataka."
Govoreći putem video-linka na jednom skupu koji su organizirali predstavnici Amnesty Internationala, Edward Snowden je iz Rusije, koja mu je dala azil, istakao da je prethodni zakon na osnovu kojeg su postupale američke sigurnosne i obavještajne agencije najjači argument koji opravdana njegov postupak:
"Po prvi put za 40 godina, a nakon reformiranja američkog obavještajnog sistema sedamdesetih godina, shvatio sam da su činjenice uvjerljivije od straha, shvatio sam da je javnost, unatoč tvrdnjama iz vladinih obavještajnih i sigurnosnih agencija, ta koja treba da donese konačnu odluku o obavještajnim procesima i praksi i da i ja, a i svi Amerikanci, trebamo i moramo moramo vladu prisiliti i na korak dalje."
Predstavnik Amnesty Internationala Sherif Elsayed-Ali smatra da vlade moraju prihvatiti činjenicu da su gubitnici u debati o legitiminosti programa masovnog praćenja i prikupljanja podataka:
"Pritisak za odstupanje od mnogih programa nadzora je bio zaista snažan. Međunarodni eksperti u Ujedinjenim nacijama, visoki i najviši sudovi u mnogim zemljama te su programe ocjenivali i proglašavali nezakonitim, suprotninm principima poštivanja ljudskih prava, suprotnim međunarodnim pravnim normama. Sada i velike on-line kompanije počinju provoditi mjere zaštite privatnosti korisnika svojih usluga."
Bura izazvana demaskiranjem mnogih programa praćenja i prikupljanja podataka ima veliku, negativnu cijenu, tvrdi Robin Simcox, analitičar britanske agencije za analize The Henry Jackson Society:
"Bilo je i uvijek će biti načina da vladini uposlenici, uposlenici agencija za sigurnost i privatnih firmi, na pogrešan način, izopačen način, kompromitiraju neke sisteme, procese, praksu... Edward Snowden je učinio mnogo gore. Otkrio je gomilu, svu silu tajni, koje onemogućavaju naše obavještajne i sigurnosne agencije da u punom kapacitetu štite nacionalnu sigurnost."
U Britaniji je u međuvremenu pokrenut postupak za ocjenu legitimnosti zakona o prikupljanju obavještajnih podataka, usvojenog u Parlamentu po hitnom postupku. Tim zakonom omogućava se obavještajnim agencijama da prikupljaju podatke o telefonskim i internet kontaktima Britanaca. Vlada tvrdi da je upravo to jedna od ključnih poluga borbe protiv kriminala i terorizma.
Bilo kako bilo, dvije godine nakon onoga što je učinio Edward Snowden, borba između poštivanja građanskih sloboda i privatnosti i neograničavanih prava na praćenje, prikupljanje i arhiviranje obavještajnih podataka traje i dalje punom snagom.
