Šta je sistemski eritemski lupus?
Ova bolest spada u autoimune bolesti, što znači da je imunološki sistem osobe preaktivan i istovremeno nesposoban razlikovati strane agense – antigene – od vlastitih stanica. Stanice imunološkog sistema proizvode antitijela protiv određenih proteina vlastitog organizma, posebice protiv nekih proteina u nukleusu stanice.
Pri tome dolazi do niza vrlo neugodnih simptoma – oticanje zglobova, bolova, kožnog osipa, posebno je karakterističan osip u obliku maske na licu (mada ne mora da se javi kod svakog pacijenta). Tu je i niz drugih poremećaja koji se mogu povezati sa lupusom, uključujući čak i alopeciju, neurološke probleme kao što su epilepsija, različite neuropatije te povećana sklonost ka kardiovaskularnim problemima. Klinička slika se kreće od blagih do vrlo ozbiljnih simptoma.
Ono što je problem u cijeloj priči oko eritemskog lupusa jeste to da mi još uvijek ne znamo šta ga izaziva. Eritemski lupus se nasljeđuje i češći je u porodicama gdje su neki članovi već imali lupus. Ipak, nije utvrđen niti jedan gen posebno povezan sa nastankom ovog oboljenja, kako što je to utvrđeno sa Huntingtonovom horejom ili sa fenilketonurijom.
Identificirane su neke varijante nekih gena koje su povezane sa povećanim rizikom od obolijevanja i utvrđeno je da jednojajčani (monozigotni) blizanci imaju veću mogućnost da će dijeliti ovu osobinu. Utvrđeno je i da lupus može nastati kao posljedica korištenja određenih lijekova, ali sa prestankom korištenja tih supstanci, simptomi se povlače.
Zbog toga što nauka još uvijek tapka u mjestu vezano za ovo oboljenje, lupus je teško tretirati. Neki lijekovi, poput antitijela rituksimaba, koji „iscrpljuje“ B limfocite – jedan od tipova stanica važnih u imunom odgovoru – pokazali su se neuspješnim prilikom velikih kliničkih ispitivanja.
Međutim, naučnici pokušavaju primijeniti i druge pristupe u terapiji ovog oboljenja. Nedavno je pokazano kako terapija CAR-T metodom može pomoći – bar se tako pokazalo u studijama na miševima.
Potencijalna terapija
CAR-T, što je skraćenica od chimeric antigen receptor tj. „himerski antigen receptori“, podrazumijeva uzimanje stanica imunog sistema (T-limfocita) od samog pacijenta, pri čemu se te stanice poslije u laboratoriji modificiraju dodavanjem specijalnih receptora na površinu stanične membrane ovih stanica.
Ovaj tretman se pokazao uspješnim kod određenih tipova leukemija, ali on nije ograničen samo na terapije tumora. Zapravo, ovako izmijenjeni T-limfociti bi mogli djelovati na mnoge druge stanice, uključujući i B-limfocite koji proizvode antitijela koja napadaju vlastiti organizam.
Zapravo, u ovom slučaju, izmijenjeni T-limfociti bi bili neka vrsta policije koja lovi i uništave vlastite odmetnute pripadnike koji su počeli ubijati nedužne. Zaista, ovdje se radi o pravom akcionom filmu na nanometarskoj skali! T-limfociti djeluje na B-limfocite koji imaju na površini ispoljen protein CD19. Inače, zapravo većina B limfocita na površini ima ovaj protein.
Naučnici su koristili miševe koji su modeli za lupus, odnosno, ispoljavaju ovu bolest. Kada su miševi dobili simptome, naučnici su ih ozračili kako bi uništili stanice imunog odgovora. Inače, pacijenti koji se tretiraju sa CAR-T budu podrvgnuti hemoterapiji iz istog razloga. Zatim su miševima dali izmijenjene T-limfocite: CAR-T.
Od 41 miša, kod njih 26 T-limfociti su uspješno uništili B-limfocite koji su imali CD19 te možemo reći da je uspješnost ove terapije bila oko 63%. Sam rad o ovom nalazu je objavljen u Science Translational Medicine 6. marta 2019. Životinje koje su primile terapiju življele su bez simptoma bolesti i godinu dana nakon terapije, dok su one koje su primale placebo uginule unutar 8-10 mjeseci.
Mane terapije
Međutim, postoje dva problema čak i u slučaju da se ovakav tretman pokaže koristan ne samo na miševima, nego i u potencijalnim budućim kliničkim testiranjima na ljudima.
Prvi problem koji će se javiti ako se terapija pokaže efikasnom, jeste njena cijena. Lijek Kymriah za leukemiju, zasnovan također na CAR-T, danas košta oko pola miliona dolara.
Drugo, radi se o agresivnom tretmanu koji podrazumijeva uzimanje i uzgajanje T limfocita samog pacijenta, njihovu izmjenu, uništavanje stanica imunog odgovora pacijenta i ubrizgavanje novih, izmijenjenih stanica.
Pitanje je da li korist izlječenja može prevagnuti problem agresivnosti tretmana. Postoje, naime, osobe sa lupusom kod kojih su simptomi manje izraženi i koji imaju duže remisije, ali i osobe kod kojih je lupus tako specifičan i težak da je po kliničkoj slici gotovo jednak raku. Možda bi kod takvih pacijenata ovakva terapija i imala smisla, ali ako se radi o blažim oblicima, onda bi suportivna terapija bila preporučljivija.
