Banjalučki vajar Ahmed Bešić skulpturu je posvetio legendi o banjalučkoj Safikadi.
Postoji nekoliko verzija priče koja govori o nesretnoj ljubavi lijepe Banjalučanke, međutim, svaka od njih završava na isti način.
Safikada se zaklela na vječnu ljubav vojniku koji je poginuo na ratištu, a na vijest o njegovoj pogibiji, obučena u vjenčanicu, odšetala je do tvrđave Kastel, stala ispred topa, koji je pucnjem označavao podne, i otišla u smrt.
Smatra se da je sahranjena upravo na mjestu gdje je stradala, međutim, Banjalučani su vremenom prihvatili verziju priče koja govori da se njen grob nalazi nedaleko od Ferhadije, u ulici koja vodi prema Kastelu. Na tom mjestu generacije Banjalučana pale svijeće u spomen Safikadi i njenoj bezgraničnoj ljubavi i vjernosti.
Bešićeva skulptura vremenom je postala simbol dvije najpoznatije ljubavne priče u BiH. Zbog vrča koji je držala u rukama, Banjalučani su je povezali i sa Eminom, koja je bila neostvarena ljubav pjesnika Alekse Šantića.
Krasila je mali park pored Vrbasa nedaleko od Gradskog mosta, koji je 70-tih godina postao mjesto okupljanja banjalučkih zaljubljenih parova. Uklonjena je nakon što su joj nepoznati vandali tokom prethodnog rata otkinuli glavu.
Ni traga od Emine
Priča o Emini aktuelizirana je kada su ribari nakon rata u Vrbasu pronašli njenu glavu. Banjalučani su tada vjerovali da su oštećeni dijelovi samo privremeno sklonjeni, te da će vremenom skulptura biti restauirana i ponovo postavljena.
Međutim, nijedna od nadležnih institucija ne zna gdje se nalazi ovo umjetničko djelo.
„Kao kustos Muzeja Republike Srpske, nadležan za istoriju umjetnosti, obaveštavam Vas da se skulptura 'Emine-Safikade', banjalučkog vajara Ahmeda Bešića, ne nalazi u zbirci Muzeja“, napisala je u odgovoru Glasu Amerike, Slavka Mirosavljević, muzejski savjetnik.
S obzirom da ova skulptura nije imala status zaštićenog dobra, u Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa kažu „da ona nije u njihovoj nadležnosti i da o njoj nisu vodili nikakvu evidenciju“.
„Radilo se o slobodnostojećem spomeniku malih dimenzija o kojem je trebalo da vodi računa gradska komunalna služba“, rekla je za Glas Amerike Jasna Milešević, direktorica ovog Zavoda.
Međutim, iz Gradske uprave tvrde da „Odjeljenje za komunalne poslove nije nadležno za vođenje registra spomenika u Gradu Banja Luka“.
„U odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu, postoji baza spomenika iz NOR-a i poslednjeg građanskog rata u BiH. Što se tiče spomenika o Safikadi, možete se obratiti Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine“, stoji u pisanom odgovoru Glasu Amerike, koji potpisuje Kristina Kapor, samostalni stručni saradnik za analitiku i odnose s javnošću u Gradskoj upravi.
Međutim, iz pomenute Komisije za Glas Amerike kažu „da ova skulptura nije zavedena u njihovoj evidencije i da o njoj nemaju podatke“.
„Skulptura Emine nije nacionalni spomenik BiH, nije na Privremenoj, niti na Listi peticija Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika“, kažu iz ove Komisije.
Legalizacija ilegalnog
S obzirom da nisu pokrenute inicijative da se ova skulptura proglasi zaštićenim dobrom ili nacionalnim spomenikom, jedinu odgovornost za brigu o njenom očuvanju imao je Grad Banja Luka. U posljednjih 20 godina, međutim, nijedna zvanična administracija ove ustanove nije se zapitala gdje se nalazi jedno od kulturnih dobara njenih građana.
S druge strane, na mjestu gdje se nalazila skulptura Emine, vremenom su dozvolili gradnju „Bogojavljenskog hrama“, Srpske pravoslavne crkve, koji se prošle godine našao u žiži javnosti zbog nelagalne izgradnje parohijskog doma.
Zahtjev inspekciji da izvrši kontrolu izgradnje objekta, 12. marta prošle godine, uputio je Centar za životnu sredinu iz Banjaluke.
Iako je inspekcija konstatovala da je izgradnja objekta počela bez građevinske dozvole, postupak rušenja je obustavljen do rješavanja postupka legalizacije, a na zahtjev investitora.
Banjalučani kažu da im ne smeta izgrađeni „Bogojavljenski hram“ i njegov parohijski dom, ali priznaju da ih je iznenadila izgradnja vjerskog objekta na toj lokaciji.
Na Facebook stranici „Banja Luka iz starih albuma“ često postavljaju fotografije koje svjedoče o objektu koji se nekada nalazio na tom mjestu.
Banjalučanin Ranko Bujić, kreator ove stranice u razgovoru za Glas Amerike kaže da je 1931. godine arhitekta Milan Popov tu napravio objekat koji je neko vrijeme bio u funkciji opštine. Od 1945. godine tu se nalazila narodna milicija, a od 60-tih godina prostor su koristili studenti.
„Sve do 1969. godine kada je zemljotres razrušio taj objekat. Poslije toga je Ahmed Bešić, u dogovoru sa Opštinom Banja Luka, tu postavio skulpturu Emine. Koliko ja znam taj dio je sve vrijeme bio državno zemljište“, objašnjava Bujić.
Kako kaže, iako je rođen 1960. godine, mnoge stvari i sam je saznao zahvaljujući vrijednim starim fotografijama, koje Banjalučani svakodnevno objavljaju na ovoj stranici.
„Moj pokojni tata je bio pilot i strasni fotograf. Sačuvao sam njegove fotografije i došao na ideju da animiram i druge ljude da objave svoje stare fotografije. Mislim da je važno da sve to digitalizujemo i sačuvamo od zaborava“, objašnjava Bujić.
Na taj način sačuvana je i uspomena na Eminu. Bujić dodaje da je cilj stranice da se stariji prisjete, ali i da mlađi nauče.
„Naša banjalučka kultura nije od juče, a sigurno nije od 90-tih. Kao što se pitamo zašto je morala da bude srušena Ferhadija, tako se pitamo i zašto je morala da bude obezglavljena Emina. Nije ona ništa kriva. Bila je prelijepa i nemam pojma kome je palo na pamet da joj skine glavu za vrijeme ovog prokletog rata. Nije trebalo da bude tako“, kaže Bujić.
Uništeni turistički potencijal
Dok obilježja koja treba da čuvaju banjalučku istoriju polako nestaju, Banjalučani svjedoče postavljanju spomenika onima koji nemaju nikakve veze s Banjalukom. Među njima su Puškin, Njegoš, ruski car Nikolaj, pa čak i ruski general Georgije Žukov.
„Bolje da su postavili Eminu. Ona je, ipak, ta Safikada o kojoj postoji legenda, a i Aleksa Šantić je bio naš pjesnik. On nije pisao o Dragani, nego o Emini“, objašnjava Bujić.
Za razliku od današnje Banja Luke, koja svoju autentičnu ljubavnu priču o Safikadi zanemaruje, mnogi regionalni i evropski gradovi u takvim pričama vide odličan turistički potencijal.
„Teško da se u današnjoj Banja Luci od Safikade može napraviti neka turistička priča, jer je ona, ipak, Safikada, a u ovom slučaju i Emina. To se, nažalost, danas gleda na taj način. S druge strane, nema ni ljudi koji bi to uradili, jer se sve završava na tome ko će lično od tog uzeti više novca“, smatra Bujić.
Izgleda da onih koji bi trebali da brinu o imovini građana Banja Luke nema ni u gradskim službama, jer da je situacija drugačija, vrijedna bronzana skulptura Emine bila bi sačuvana, restauirana i postavljena u jedan od banjalučkih parkova.
Na taj način bila bi sačuvana i uspomena na Ahmeda Bešića, koji je bio jedan od najboljih banjalučkih umjetnika, kipara i vajara.
Skulpturu Emine, koju je poklonio Gradu Banja Luka, i koja je kao takva bila kulturno dobro svih njenih građana, čini se da će Banjalučani u budućnosti jedino moći da vide na rijetkim sačuvanim fotografijama.
