Od pogibije Ernieja Pylea, u bitci za Okinawu, prošlo je već više od 65 godina, ali tog ratnog izvjestitelja, Amerika i danas pamti kao njoj najdražeg dopisnika iz Drugog svjetskog rata.
“Ono što su romani Francisa Scotta Fitzgeralda bili za dvadesete i Steinbeckovi za tridesete godine, to je izvještavanje Ernieja Pylea bilo za četrdesete – zrcalo jedne generacije,” pisao je, na 60. obljetnicu Pyleove pogibije, Nicolaus Mills, profesor amerikanistike na koledžu Sarah Lawrence i autor knjige Their Last Battle: The Fight for the National World War Memorial.
Pyleove su izuzetno popularne kolumne Here Is Your War i Brave Men bile tiskane u više od dvije stotine dnevnih listova i u preko četiri stotine tjednika. Takvu je popularnost Ernie Pyle stekao jer izvještavao je “s dna rata,” pisao o običnim vojnicima, pješacima, zajedno s njima u rovovima i on je živio i radio, bio je svjedokom njihove svakodnevne borbe i njihovih svakodnevnih strahova, njegova je perspektiva njihove grube stvarnosti bila jedinstvena - perspektiva jednog insajdera. Imao je za njih razumijevanja, divio se njihovoj hrabrosti i nepokolebljivosti i za vojnike-pješake rekao “bez njih, niti jedna ratna pobjeda ne bi bila moguća.” Kad je Ernie pisao o određenom vojniku, živom ili poginulom, uvijek bi njegovom punom imenu dodavao i punu adresu, da se zna odakle je iz Amerike, isticao bi i neke detalje koji nisu imali nikakvu vojnu svrhu – obiteljske fotografije koje bi vojnik nosio u džepu, njegov bendžo, njegovu Bibliju - kako bi oni kod kuće, obitelj, prijatelji, mogli čitati i prepoznati o kome se radi, kako bi se mogli s njim identificirati. Za svoje brojne čitatelje Pyle je davao ljudsko lice ratu, svaki je njegov članak bio kao osobno pismo prijatelju. Njegove su tople, ljudske priče bile dnevna veza između vojnika i milijuna američkih čitatelja. Američkim vojnicima na svim ratištima bilo je dobro poznato ime Ernieja Pylea; nije bilo neobično da usred bitke netko zatraži potpis od njega. Američki je G. I. Pylea smatrao svojim predstavnikom. Osjećali su da on, više od bilo koga drugoga, onima kod kuće može prenijeti kakav je njihov svakodnevni život stvarno bio. Za one kod kuće, Ernie Pyle je bio osobna veza s braćom, muževima, sinovima... u dalekim zemljama, na dalekim ratištima; majke su ga i zasipale pismima, s brižnim pitanjima.
General Omar Bradley će reći za Pylea: “Moji su se ljudi uvijek bolje borili kad je Ernie bio među njima.” Tijekom bitke za Cherbourg, Pyle je pisao: “Svaki je zapovjedajući general svjestan činjenice da je publicitet koji dobijaju njegovi ljudi važan čimbenik u održavanju njihova morala. Ne neki lažni publicitet, nešto izmišljeno, nego javno i vjerodostojno izvještavanje za one kod kuće kroz što sve njihovi prolaze, kako napreduju, kakve rezultate postižu.”
Fotografije Roberta Cape, za časopis Life, omogućile su Amerikancima da vide kako je izgledalo savezničko iskrcavanje u Normandiji; Pyleove kolumne – da osjete kako je tamo bilo. Pjesnik Randall Jarrell pisat će: “Zahvaljujući Pyleu, većina u zemlji je mogla osjetiti, u punom moralnom i emocionalnom smislu, nešto što se njima nije nikad dogodilo, nešto što nikad ne bi mogli ni zamisliti, da nije bilo Ernieja Pylea i njegova izvještavanja.”
Razlog njegovom uspjehu bila je, velikim dijelom, njegova vještina da ispriča priču; Pyle je, zapravo, bio pisac koji se zatekao u koži novinara. Nikad nije svoju priču uljepšavao, nije joj ništa dodavao, ali urednici jednostavno nisu nikad mogli ništa vaditi ili rezati iz Pyleovih izvještaja. Čitatelji kod kuće ili vojnici na ratištima nisu pamtili činjenične detalje u njegovim izvještajima – oni su se zaboravljali jednako brzo kao što se bojišnica pomicala. Pamtili su Pylove priče, prenosili ih drugima. Svaka je Pyleova priča živjela.
O jednom pješačkom vodu u akciji, u Francuskoj, Pyle je pisao: “Nije bilo među njima nikakvog razgovora, samo su se jedan za drugim, u razmaku od nekoliko sekundi, tiho kretali. Nisu to bile neke herojske ličnosti; bili su lovci, da, ali na licima im je bio izraz gonjenih.”
Pyle nikada nije rat glorificirao, sâm ga je mrzio i bojao ga se, ali više od bilo kojeg drugog novinara on je bio taj koji je Amerikancima pomogao da shvate i razumiju istinski heroizam, žrtve i stradanja američkih vojnika. Nije u njegovim izvještajima bilo priča o tome kako su američki vojnici hrabro likvidirali njemačka mitraljeska gnijezda. Za njega je od veće važnosti bila ona neherojska borba koja je značila “u pješaštvu, vojnik mora biti pola zvijer da bi sâm preživio.”
U Pyleovim zaključcima nije bilo idealiziranja. Iako su vojnici koje je opisivao vjerovali u pravednost rata u kojemu su se borili, oni nikad nisu o ratu govorili patriotskim jezikom kad bi se za bitku pripremali. Brinuti jedan za drugoga, odanost svom drugu u oružju, bilo je ono u čemu su Pyleovi vojnici bili najbolji.
Pyleov vjerojatno najslavniji dopis bio je onaj iz bitke za Anzio, naslovljen “Smrt kapetana Waskowa.” “Vratili su njegovo tijelo na nosilima. Spustili ga. Onda je prvi muškarac kleknuo kraj njega, uzeo u svoje ruke kapetonovu mrtvu ruku, držao je tako punih pet minuta, gledajući netremice njegovo mrtvo lice. Konačno spustio kapetanovu ruku. Svojom, nježno je popravio vrhove kragne na kapetanovoj košulji, poravnao grube rubove uniforme oko rane, ustao i otišao niz put, obasjan mjesečinom, potpuno sâm.”
Bilo je u Pyleovom pisanju često ironije, ali nikad cinizma, o Drugom svjetskom ratu. Vojnici koje je on vidio bili su u stanju naći svrhu i dostojanstvo u onome što su radili, unatoč užasima s kojima su bili sučeljeni. Bilo je u godinama nakon Pylove smrti kritika na račun njegove vrste novinarstva - optuživali su ga za ignoriranje gluposti generala, za umanjivanje užasa rata. James Tobin, autor Pylove biografije, Ernie Pyle’s War, ne poriče da je Pyle često znao “poravnavati” grube činjenice rata, ali pruža i kontekst – razdoblje i rat u kojemu se od dopisnika očekivalo da budu “timski igrači” – i osobni sukob koji su u Pyleu stvarali često međusobno nepomirljivi zahtjevi za prenošenje istine i podizanje morala.
Za svoje izvještavanje s ratišta Sjeverne Afrike, Sicilije, Italije, Francuske... Ernie Pyle je primio brojna priznanja, najvažnije među njima – Pulitzerova nagrada za novinarstvo, 1944. godine. Hollywood je, prema Pyleovim dopisima iz Italije, snimio film The Story of G. I. Joe, te iste godine. Takva slava, novac i pažnja, stečeni na ratu, nisu godili Pyleu. Otišao je na pacifičko ratište, početkom 1945. godine. Otišao nerado, ali poslušno, rekavši, za javnost, da ide jer to duguje onima koji su se tamo borili; prijateljima i kolegama priznao je strah od Okinawe, rekao da ga tamo zasigurno čeka smrt. Pyle je mrzio invazije, znao je da je opasnost po život velika; nije se želio naći ni na obali Normandije, samo dan nakon iskrcavanja savezničkih snaga, ali da general Bradley to nije tražio od njega, ne bismo imali onaj film – “Spašavanje narednika Ryana.”
Na otočiću Ie Shima, kraj Okinawe, Pyle je smrtno pogođen iz japanskog mitraljeza, 18. travnja 1945. Par tjedana prije svog 45. rođendana. Šest dana prije njegove pogibije umro je predsjednik Franklin Delano Roosevelt. I Rooseveltova i Pyleova smrt bila je za mnoge Amerikance kao gubitak starog prijatelja. Predsjednik Harry Truman reći će za Ernieja Pylea: “Nitko drugi u ovom ratu nije prenosio priču o američkom vojniku na način na koji su američki vojnici željeli da ona bude ispričana. Zaslužuje zahvalnost svih svojih zemljaka.”