U Sjedinjenim Američkim Državama, prema posljednjim istraživanjima nadležnih agencija američke federalne vlade, jedno od 45 djece, starosti od 3 do 17 godina, pati od nekog oblika autizma. U procentima to znači da je 2 odsto djece u tom starosnom rasponu autistično. Kod većine njih limitirane su fizičke i komunikativne mogućnosti koje mogu biti poboljšane odgovarajućim programima fizičkih i društvenih aktivnosti. Da je to moguće pokazuje i primjer jednog useljenika sa Jamajke i programa koji je on osmislio i uspješno vodi.
Emi je, sa 18 godina, već duže vrijeme učesnica tog programa . Osim autizma, ima i epilepsiju. Sposobnost govora je ograničena, takođe i tjelesna motorika.
"To što za Emi i drugu djeca radimo ovdje je pomoć u sticanju osjećaja za pokret, za kontrolu rada ruku, nogu.... Osim, uvjetno rečeno, sportskih elemenata Emi stiče i druge elemente svakodnevnog tjelesne motorike" – govori Richard Cunningham.
On je pokrenuo program vježbanja za autističnu djecu prije skoro 5 godina. U jednom studiju, nedaleko od Washingtona, provodi različite terapeutske metode kojim se unapređuju limitirane fizičke i komunikatvne sposobnosti autistične djece.
"Inspiracija za osnivanje ovog programa bila je moja tetka. Patila je od down sindroma. Odrastajući u njenoj blizini gledao sam kako pati. Nije bilo mnogo mogućnosti da joj se pomogne, nije bilo programa u kojima je mogla učestvovati i poboljšati ograničene psiho-fizičke aktivnosti."
Richard Cunningham je bivši atletičar. Sa Jamajke je u Sjedinjene Države došao 2000. godine, studirao na jednom koledžu za sport i rekreaciju....
"Jedna od mojih stalnih vizija je bila pomoći ljudima, posebno djeci. Želio sam stvoriti ambijent u koji će djeca ograničenih sposobnosti dolaziti, vježbati, učiti, družiti se i razvijati samopouzdanje, gdje se neće osjećati nelagodno. Želio sam stvoriti ambijent u kojem će biti sretni najviše što mogu."
Program Richarda Cunninghama osmišljen je za uzraste od 3 do 21 godine. Pojedinačni, spefifični programi određuju se ovisno od stepenu ograničenja i kompleksnosti autizma. Za djecu....
"To je kao da su na igralištu. Kada dođu ovdje, igru ne doživljavaju kao terapiju. Osjećaju se i ponašaju kao da su u prostoru za zabavu."
Donna Budway, Emina majka, kao posebnu vrijednost tih programa ističe:
"O društvenom aspektu nismo razmišljali. A to je ono najvrednije. Prijateljstvo koje se među djecom razvija, radost sa kojom Emi dolazi ovdje."
Za Richarda Cunninghama najbitniji cilj je sticanje osobne sigurnosti autistične djece:
"To je ključ uspjeha - gradnja pojedinačnih sposobnosti. Kada budu sigurni u ono što znaju i mogu, mnogo će se lakše uklopiti u vanjsko okruženje. Samim time biće prihvatljivi za zajednice u kojima žive, a otvaraju im se i vrata za zapošljavanje."
Da bi ono što radi Richard Cunningham bilo krajnje uspješno ne ovisi samo o njemu. Ljudi bez tjelesnih i psihičkih ograničenja su ti koji će presudno uticati da se hendikepirani osjete prihvaćenim i uključenim u uobičajene životne tokove.