Nasilje u Libiji, Egiptu i Jemenu ponovno naglašava inherentne napetosti između slobode govora, ma koliko on uvredljiv bio, i vjerskog digniteta. Lijek takvom govoru, vjeruju neki politički analitičari u Kairu, još je više – govora!
Napadi na američka diplomatska predstavništva u Libiji, Egiptu i Jemenu pokazuju kako je lako zapaliti strasti protiv nominalnog saveznika tih zemalja. Jedan grubo napravljeni film, koji ismijava proroka Muhameda, izazvao je bijes i naveo na ubojstva.
Said Sadek, profesor političke sociologije na Američkom sveučilištu u Kairu, kaže: “To je cijena ekstremizma. Ako su oni koji su napravili film željeli ekstremnu reakciju, dobili su je, uspjeli su.”
Sadek dodaje da su ekstremisti na obje strane postigli ono što su htjeli: prvo, dokazati da je islam nasilan, drugo, prikazati Ameriku kao neprijatelja te vjere – bodovi postignuti na račun onih koji su se našli u sredini, uključujući američkog ambasadora Chrisa Stevensa. “Većina ljudi, muslimana i kršćana, nisu ekstremisti, ali su zatočenici tih ekstremista na objema stranama. Svaka izaziva, onda druga odgovara i nastoji tihu većinu navesti na ekstremizam, sumnjičavost i netoleranciju.”
Anti-zapadnu je političku agendu, kaže Sadek, lako razviti. “U muslimanskim je zemljama pogrešno razumijevanje odnosa između vlade i medija. U tim zemljama prevladava mišljenje da je to kao u autokratskim režimima: vlada naređuje medijima da čine ovo ili ono. Predsjednik Obama nije naručio ili naredio film o islamu. Ustvari, njega se u Americi optužuje da je na strani muslimana, da je promuslimanski.”
Libijska je vlada bila jasna u svojoj osudi napada u Bengaziju. U prvoj službenoj reakciji Egipta, međutim, nije bilo spomena o smrti ambasadora Stevensa iako je dan kasnije Egipat odbacio “nezakonite čine” protiv stranih ambasada.
Politički analitičar Ziad Akl Moussa, iz Centra Al Ahram za političke i strateške studije, u Kairu, kaže: “Ne mislim da vlada ima dovoljno političkog kapitala da bi se usprotivila toj viziji. Ne mogu reći ‘pa, dobro, film je uvredljiv, ali nije tako važan i ne predstavlja američku administraciju, radi se o slobodnom govoru.’ To nikad ne bi mogli reći.”
Istu smo dinamiku vidjeli već nekoliko puta zadnjih godina, s danskim karikaturama proroka Muhameda i drugim zapadnim prikazima koji su se smatrali uvredljivima i koji su izazivali izljeve bijesa.
“Na Zapadu se slavi kreativnost,” dodaje Zaid Akl Moussa, “na Istoku se povlači crvena crta i tu je sporna točka, To ne znači da je jedno dobro, a drugo krivo nego jednostavno da se dvije strane razlikuju. A o tome nikad ne govorimo.”
Sve dok vlade ne oblikuju i ne prikažu to pitanje kao slobodu izražavanja, a ne kao sukobljavanje zbog vjere, dodaje Zaid Akl Moussa, slično nasilje ponavljat će se stalno i iznova.
Napadi na američka diplomatska predstavništva u Libiji, Egiptu i Jemenu pokazuju kako je lako zapaliti strasti protiv nominalnog saveznika tih zemalja. Jedan grubo napravljeni film, koji ismijava proroka Muhameda, izazvao je bijes i naveo na ubojstva.
Said Sadek, profesor političke sociologije na Američkom sveučilištu u Kairu, kaže: “To je cijena ekstremizma. Ako su oni koji su napravili film željeli ekstremnu reakciju, dobili su je, uspjeli su.”
Sadek dodaje da su ekstremisti na obje strane postigli ono što su htjeli: prvo, dokazati da je islam nasilan, drugo, prikazati Ameriku kao neprijatelja te vjere – bodovi postignuti na račun onih koji su se našli u sredini, uključujući američkog ambasadora Chrisa Stevensa. “Većina ljudi, muslimana i kršćana, nisu ekstremisti, ali su zatočenici tih ekstremista na objema stranama. Svaka izaziva, onda druga odgovara i nastoji tihu većinu navesti na ekstremizam, sumnjičavost i netoleranciju.”
Anti-zapadnu je političku agendu, kaže Sadek, lako razviti. “U muslimanskim je zemljama pogrešno razumijevanje odnosa između vlade i medija. U tim zemljama prevladava mišljenje da je to kao u autokratskim režimima: vlada naređuje medijima da čine ovo ili ono. Predsjednik Obama nije naručio ili naredio film o islamu. Ustvari, njega se u Americi optužuje da je na strani muslimana, da je promuslimanski.”
Libijska je vlada bila jasna u svojoj osudi napada u Bengaziju. U prvoj službenoj reakciji Egipta, međutim, nije bilo spomena o smrti ambasadora Stevensa iako je dan kasnije Egipat odbacio “nezakonite čine” protiv stranih ambasada.
Politički analitičar Ziad Akl Moussa, iz Centra Al Ahram za političke i strateške studije, u Kairu, kaže: “Ne mislim da vlada ima dovoljno političkog kapitala da bi se usprotivila toj viziji. Ne mogu reći ‘pa, dobro, film je uvredljiv, ali nije tako važan i ne predstavlja američku administraciju, radi se o slobodnom govoru.’ To nikad ne bi mogli reći.”
Istu smo dinamiku vidjeli već nekoliko puta zadnjih godina, s danskim karikaturama proroka Muhameda i drugim zapadnim prikazima koji su se smatrali uvredljivima i koji su izazivali izljeve bijesa.
“Na Zapadu se slavi kreativnost,” dodaje Zaid Akl Moussa, “na Istoku se povlači crvena crta i tu je sporna točka, To ne znači da je jedno dobro, a drugo krivo nego jednostavno da se dvije strane razlikuju. A o tome nikad ne govorimo.”
Sve dok vlade ne oblikuju i ne prikažu to pitanje kao slobodu izražavanja, a ne kao sukobljavanje zbog vjere, dodaje Zaid Akl Moussa, slično nasilje ponavljat će se stalno i iznova.
