Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da u svijetu sa fizičkim ili mentalnim invaliditetom živi 650 miliona ljudi. Oni su, navodi se dalje, često suočeni sa problemom siromaštva, a u mnogim zemljama im se veoma često uskraćuju temeljna prava na obrazovanje, zaposlenje i zdravstvenu zaštitu. Pedeset miliona invalida živi u Sjedinjenim Državama. Ali, prije dvadeset godina, američki Kongres je izglasao zakon kojim se zabranjuje diskriminacija invalidnih osoba.
Jimmy Curran je mlad čovjek sa svijetlom budućnošću. Ima 21 godinu, pri kraju je studija finansija i ekonomije, i kao pripravnik preko ljeta radi u kongresnom uredu zastupnice Cathy McMorris Rodgers. Jimmy je rodjen sa muskularnom atrofijom kičme, oblikom muskularne distrofije. On sebe, medjutim, ne smatra invalidom i ne želi ni da ga drugi tako gledaju:
- Ako se ja sam izolujem u grupu ljudi sa invaliditetom, drugi neće imati svijest o tome za šta smo mi sposobni i zašto, i kako smo to različiti ili nismo različiti od drugih.
Jimmy je bio tek godinu dana star kad je, 1990. godine, Zakon o Amerikancima sa invaliditetom stupio na snagu. On samo zna, kako kaže, da je to njegov život promijenilo nabolje:
- Kad slušam o starijim ljudima koji su odrastali kao invalidi i kroz šta su sve prolazili, osjećam zahvalnost što sam rodjen upravo u vrijeme kad su ljudi sa invaliditetom dobili ista prava i šanse kao i ostali.
Prije pola vijeka, invalidi su u ovoj zemlji gledali Afro-amerikance u protestu protiv segregacije kod glasanja, stanovanja, obrazovanja i zapošljavanja. I oni su svoj pokret modelirali upravo po uzoru na Pokret za gradjanska prava iz tog vremena.
Danas, mjere zaštite prema Zakonu o Amerikanaca sa invaliditetom - moraju odgovarati standardu razumnog prilagodjavanja. To je široko definirano kao podjednake šanse, puno učešće u društvenom životu, nezavistan život i ekonomska samostalnost. U to su uključene i stvari poput prilaznih rampi na trotoarima, ulazima u zgrade i u javni prijevoz, kao i znakovi ispisani Braille-ovom azbukom za ljude oštećenog vida.
Godinama nakon usvajanja zakona, neki medju američkim invalidima i dalje smatraju da ta prava nisu sama po sebi zagarantovana. Američko udruženje invalidnih lica navodi da je obećanje o podjednakim pravima kod zapošljavanja još uvijek neispunjeno.. Predsjednik te organizacije Andy Imperato kaže da se u protekle dvije decenije malo toga promijenilo za invalide koji traže posao:
- Ne vidimo povećanje u smislu procenta zapošljavanja osoba sa ozbiljnijim invaliditetom. Ako se držite šire definicije invalidnosti, onda danas radi tek oko polovine ljudi sa bilo kakvom vrstom invaliditeta. Mi smatramo da kao društvo - možemo i bolje.
Jimmy Curran na ovo pitanje gleda drugačije. On, naime, vjeruje da mnogim invalidima ustvari nedostaje vjera u sebe da bi se natjecali na tržištu rada:
- Mislim da, iako mnoge fizičke smetnje predstavljaju realno ograničenje, sada više ne postoji dovoljan izgovor kojim bih se pravdao da ne mogu da učinim nešto što želim da učinim.
Jimmy dodaje da bi mnogo više invalida trebalo da iskoriste napredak u obrazovanju i treninge koji se nude. Zakon o Amerikancima sa invaliditetom, zaključuje on, otvorio je vrata i sad je do svakog pojedinca da kroz ta vrata prodje po sopstvenom nahodjenju.