U razgovoru za Glas Amerike, ovaj Vrbaslija otkrio je šta dajak čamac znači za Banjaluku. Kako kaže, Vrbas i dajak su nešto što vam prosto uđe u krv, zarazite se i postanete ovisni. Imati čamac na Vrbasu tokom ljeta, prema njegovim riječima, bila je privilegija.
“Jedna od prednosti bila je u tome što ste mogli da obilazite vrbaske plaže i kupališta. Niste mogli proći Zelenu, Studenac, Abaciju, Stari orah, plažu kod Zelenog mosta, Katanice, Harbasa brod ili Zlajinu plažu, a da vas ne svrate na hladno pivo i vruć roštilj ili kotlić. Svi smo se poznavali, svi smo bili Vrbaslije”, prisjeća se Jasmin nekadašnjih druženja i vožnji dajakom.
Mnogi ističu da je vrbaski čamac ili kako ga mnogi danas nazivaju dajak čamac nastao kad i Banjaluka. U početku je predstavljao prevozno sredstvo za ljude i robu sa jedne na drugu obalu Vrbasa, a kasnije je postao vrbaska atrakcija.
Novija istorija vrbaskog čamca najviše se vezuje za tri generacije porodice Zamolo, koji čuvaju tradiciju izrade ovih čamaca. Braća Andrej i Dario Zamolo cijeli svoj život samostalno izrađuju čamce. Njihov djed Guido napravilo je nekoliko čamaca oko 1936. godine, nakon što se u Banjaluku doselio iz Italije, a otac Antonio prvi čamac izradio je 1963. godine.
Vrbaslije kažu da u svijetu postoje slični čamci koji se voze mirnim rijekama, međutim, samo u Banjaluci vozi se dajak čamac uprkos brzoj, planinskoj rijeci, koja je najvećim dijelom plitka sa kamenim i stjenovitim dnom. Zbog plitkih dijelova Vrbasom ne mogu ploviti motorni čamci, a zbog brzine rijeke onemogućeno je korišćenje običnih čamaca. Dajak čamac vozi se dijelovima gdje je rijeka male dubine uz obale i pogodnog dna za odgurivanje motkom.
“Po obliku i načinu vožnje ovaj jedinstveni čamac prilagođen je brzom toku naše rijeke, a riječ dajak je turcizam koji u bukvalnom prevodu znači pritka odnosno dugački, drveni štap”, objašnjava Jasmin Zemić.
Vrbaslije će vam reći da se dajak vozio tokom od Slapa do Ade, gdje su mnogi od njih proveli djetinjstvo pomažući iskusnim dajakašima oko održavanja čamaca.
“Znali smo da tako možemo zaraditi koji ‘krug’ sa njima u čamcu”, priča Jasmin.
Kako kaže, strogo su se morali pridržavati uputa i savjeta starijih, već iskusnih dajakaša, da bi dobili mogućnost da samostalno upravljaju dajakom.
“Tako bi započinjalo ‘školovanje’ za budućeg dajakaša. Prvo bismo vježbali na mirnijim dijelovima Vrbasa, pa na manjim brzacima, a zatim bi slijedilo učenje na jačim brzacima, te na kraju ‘polaganje ispita‘ na Prvim mlinovima. Tek tad ste mogli očekivati da ubrzo krenete u prve samostalne vožnje”, prisjeća se Jasmin svojih dajakaških početaka.
Da bi na najbolji način opisao koliko je dajak značio banjalučkim mladićima, Jasmin se prisjeća riječi jednog iskusnog Vrbaslije.
“Nije bilo te vrbaske ljepotice koja ne bi rado sjela u špic čamca da je provoza lijepo građeni dajakaš. Više uspjeha kod djevojaka imali su mladići koji su posjedovali dajak, nego oni sa automobilima”, priča Jasmin kroz smijeh.
Koliko je ovaj jedinstveni čamac značio Banjalučanima govori i činjenica da su mnogi od njih, poput Jasmina, odbijali ići na more 80-tih godina, kako ne bi propustili nijedan dan sezone na Vrbasu. Jasmin se prisjeća da je tih godina, tokom jula i avgusta, tražio da radi smjene od sedam sati uveče, kako bi cijeli dan mogao provesti u dajaku. Poseban doživljaj bio je Karneval odnosno današnji Susreti na Vrbasu, te nezaobilazne trke čamaca.
“Trke su za banjalučke dajakaše vrhunac uzbuđenja. Svi oni koji uspiju da završe tj. odvezu cijelu trku, koja je izuzetno naporna, zaslužuju čestitke, a pobjednik je za nas Vrbaslije kao olimpijski šampion”, priča Jasmin.
Iako je u mnogim knjigama, ali i pričama koje su se prenosile sa generacije na generaciju, dajak čamac okarakterisan kao simbol grada Banjaluke, Jasmin objašnjava da se tek posljednjih godina ovom unikatnom plovilu počeo pridavati značaj, ali samo zahvaljujući entuzijazmu nekolicine zaljubljenika u ovaj čamac.
“U prošlom vremenu Grad je zaista malo pažnje posvećivao dajaku, kao i Vrbasu u njegovom gradskom toku. Priznajem da se u posljednje vrijeme situacija mijenja na bolje, ali to je više rezultat rada i entuzijazma momaka okupljenih oko Udruženja Dajak klub i nekoliko osoba u Turističkoj organizacija grada , nego li nekakvog ozbiljnog, dugoročnog plana ljudi koje smo izabrali da vode brigu o našem gradu”, kaže Jasmin.
On ističe da je značaj rijeke Vrbas za grad, kao i svega onog što ona može da pruži, kako Banjalučanima, tako i prijateljima, rođacima i turistima, neprocjenjiv.
“Posebno tokom ljetnih dana, kada je uživanje na obalama Vrbasa najljepše, a vožnja u dajaku predstavlja nezaboravnu atrakciju”, kaže Jasmin.
Ta atrakcija dugo je bila poznata samo Banjalučanima, a tek krajem prošlog vijeka rodila se ideja da se jedinstveni čamac prezentuje posjetiocima i turistima grada na Vrbasu.
“Kako smo se ranije svi manje više poznavali u Banjaluci, prijatelji su me često molili da ‘provozam’ njihove rođake ili goste iz drugih gradova. Njihova oduševljenost dajakom i opčinjenost Vrbasom probudili su u meni želju da priču o Vrbasu i dajaku, kao nečemu stvarno unikatnom, proširimo i izvan Banjaluke. Ipak, u to vrijeme, kada nisu postojale društvene mreže, to nije bilo lako”, priča Jasmin.
On i nekoliko njegovih drugova tada su predložili Gradu i Turističkoj organizaciji da uključe vožnju dajakom u turističku ponudu Banjaluke. Jasmin ističe da je to bio čisti entuzijazam i iskrena želja da se za Vrbas i jedinstvene čamce sazna u regionu, pa i u Evropi.
Do realizacije ove ideje, nažalost, nije došlo, jer su uslijedila ratna vremena. Turistička promocija dajaka bila je osuđena na čekanje, sve dok nekolicina ljubitelja dajaka i Vrbasa nije odlučila da osnuje Dajak klub.
Posljednjih par sezona momci iz Dajak Kluba počeli su voziti turiste po našoj divnoj rijeci i u tome vidim ostvarenje naše nekadašnje ideje. To su zaista divni momci koji su okupili ljubitelje dajaka i rade na promociji našeg jedinstvenog čamca.Jasmin Zemić
On naglašava da je za svaku pohvalu i to što je Dajak klub organizovao školu dajakaštva, tako da danas svi imaju priliku da savladaju ove tehnike i uživaju u ‘dajačenju’ na Vrbasu. A tu priliku iskoristile su i mnoge Banjalučanke, koje više ne čekaju da ih Vrbasom u dajaku provoza neki mladić.
Iskusne Vrbaslije reći će vam da su za očuvanje vrbaskog čamca od zaborava zaslužni svi oni koji su nekoga naučili da vozi čamac, oni koji su ga sami napravili, barem jednom provozali ili oni koji su ispričali dio ove priče.
