Međutim, s pravilom da u određenim situacijama trebamo nositi maske i imati maske uz sebe, pojavio se i fenomen odbijanja nošenja maski. Različiti faktori utječu na ovo: pokušaj neposluha prema institucijama u koje ljudi gube povjerenje, osjećaj sputavanja individualnih sloboda, nepovjerenje u Svjetsku zdravstvenu organizaciju, mišljenje da maske „guše“ i sprječavaju do dovoljno kisika dođe u organizam. Koliko su zaista maske različitih tipova efikasne u reduciranju rizika od zaraze COVID-19 i da li imaju negativne efekte po zdravlje?
Promjene preporuka Svjetske zdravstvene organizacije
Nedavno, Svjetska zdravstvena organizacija-WHO je promijenila svoje preporuke vezano za nošenje maske, o čemu smo već izvještavali. Na početku pandemije, vladalo je mišljenje da obične, platnene maske i jednokratne hiruruške maske nisu zaštita za one koji te maske nose te da samo nošenje medicinski certificiranih maski, poput onih s oznakama N95, FFP2 i FFP3 ima efekat zaštite. N95 maske nose upravo taj naziv jer filtriraju 95% čestica.
Za platnene i hirurške maske vrijedilo je mišljenje kako one samo štite ukoliko ih nosi osoba koja je inficirana. Također, jedna od poruka iz WHO na početku pandemije je bila da „zdrave osobe trebaju nositi maske samo ako se brinu o oboljelima“. Treba napomenuti da su ove preporuke WHO bile takve najviše zbog činjenice da je prijetila nestašica zaštitne opreme za medicinsko osoblje te da zaista u mnogo primjera medicinski radnici nisu imali ni najosnovniju opremu, poput maski. Velika potražnja građana za maskama ostavljala bi medicinske radnike bez zaštite.
Međutim preporuke WHO sada glase da su maske prilično efikasne te da trebamo nositi hiruške ili durge medicinski certificirane maske onda kada ne možemo obezbijediti fizičku distance. Što se tiče onih maski koje nisu certificirane, poput platnenih maski, preppruka je da se i one nose, u nedostatku medicinskih maski, ali da bi bilo dobro da se sastoje iz tri sloja različitih materijala.
I zaista, pore na tkanini ili hirurškim maskama su veće nego promjer virusa SARS-CoV-2, koji iznosi oko 120 nanometara. Kada bi se virus nalazio sam u zraku, mogao bi proći kroz mikroskopske otvore na materijalima od kojih su sačinjene ove maske. Zašto je onda WHO primijenila mišljenje?
Stvar je u tome da je COVID-19, kao i gripa, kapljična infekcija, što znači da se čestice virusa prenose uglavnom u kapljicama pljuvačke koju emitira inficirana osoba dok kašlje, kije ili govori. Čak i ako neko pjeva, iz njegovih/njenih usta izlaze male kapljice. To je normalna pojava, ali je opasna ako u pljuvačci ima virusa. Virus neko vrijeme lebdi obavijen slojem pljuvačke, da bi onda te kapljice pale na tlo. Koliko će se dugo zadržati u zraku, ovisi o temperaturi okoline, vlažnosti zraka, prisustvu UV zraka.
Što se tiče nalaza virusa u zraku – istina je da je i RNK virusa pronađena satima nakon emisije, ali to nužno ne znači da je virus u tom aerosolu i infektivan. Najinfektivniji je kada je u kapljicama pljuvačke, netom izbačenim is respiratornog trakta oboljele osobe, u bliskom kontaktu.
U početku pandemije nismo znali da li je se ova infekcija prenosi respiratornim kapljicama pljuvačke ili, pak, virus može neko vrijeme, bez da je obavijen pljuvačkom, lebdjeti i ostati infektivan. Danas je nauka mišljenja kako je najveći rizik transmisije neposredan boravak pored osobe koja je infektivna, naročito ako kašlje, jer tada propulzija zraka iz pluća najdalje širi virus i emituje se najviše virusnih čestica. Pri normalnom govoru, ako se ne radi o vikanju, znatno manje kapljica izlazi iz usta osobe. S obzirom da također znamo i da postoje osobe koje (još) ne pokazuju simptome, a mogu širiti virus, moramo se zaštiti i onda kada nismo u blizini osobe kod koje je virus potvrđen.
Kapljice pljuvačke u kojima se može nalaziti virus znatno su veće od pora na platnenim i hirurškim maskama. Čak i ove maske prestavljaju barijeru da zadrži kapljice sline osobe iz naše blizine, a zadržavaju i kapljice koje izlaze iz usta nosioca maske. Platnene maske od tri različita sloja materijala, kako preporučuje WHO, bi bile bolje od običnih platnenih maski, jedino po vrućem vremenu predstavljaju smetnju.
Da li su maske efikasne?
Dakle, najjednostavnije rečeno – maske ne štite od virusa koji uzrokuje COVID-19, ali štite od kapljica pljuvačke u kojima se virus nalazi. Kako je ovo najčešći način infekcije, tako maske neposredno štite i od virusa.
Meta-analiza, objavljena početkom juna u The Lancet, pokazala je kako mjere poput držanje fizičke distance te nošenja maski zaista štite, odnosno imaju visok nivo efikasnosti, mada niti jedna mjera nije 100% efikasna. Ova analiza je rađena na 172 opservacijske i 44 komparativne studije efikasnosti zaštitne opreme. Maske, bilo one obične, bilo N95, u prosjeku smanjuju rizik od infekcije za 85%.
Važno je napomenuti da su maske efikasne samo ako se pravilno nose, stavljaju i skidaju. Moraju se nositi tako da prekriju i nos i usta, a ne, kao što vidimo u dosta slučajeva, samo usta. Jednokratne maske se zaista moraju nositi samo jednom. Medicinske – hirurške maske je potrebno staviti tako da se svjetlija strana stavlja prema licu, a metalna lajsna, ukoliko je ima, na nos i onda prilagodi obliku nosa. Maska se ne smije dodirivati prstima, niti presavijati jer se tako uništava materijal.
No, s obzirom na to da još uvijek nismo obavezni nositi maske na otvorenom prostoru, ukoliko možemo održavati distancu, nego samo u zatvorenim prostorima, poput tržnih centara, dućana, zdravstvenih institucija i drugih prostora, nošenje maske ne bi trebalo biti mučenje. Danas se na nošenje maske u ovakvim situacijama gleda kao na vid građanske odgovornosti i poštovanja prema drugima.
Promjene u stavu WHO posljedica su novih spoznaja i dokaza koji su išli u korist nošenja maske. Nauka mijenja svoje stavove onda kada gomila čvrstih dokaza upućuje na to da se stavovi trebaju mijenjati. Promjena paradigme je svojstvo imanentno nauci i sreća je da je tako.
Da li maske guše?
Ubrzo nakon pojašnjena stava da maske smanjuju rizik od infekcije, oni koji ne žele nositi maske javili su se s tezom kako se u maskama nakuplja ugljični dioksid koji izdišemo te da organizam ne prima dovoljno kisika, što dovodi do stanja koje zovemo hipoksija.
Odlika pseudonauke je da se koristi terminima iz nauke te naučnim objašnjenjima, ali ih reinterpretira i manipuliše njima, iskrivljavajući ih.
Potrebno je jasno reći da maske ne dovode do gušenje, inače bi medicinski radnici, pogotovo hirurzi, koji po nekoliko sati nose maske, pokazivali simptome, poput promjena krvnog pritiska ili simptome trovanja ugljičnim dioksidom.
Ugljični dioksid nije isto što i ugljični monoksid. Potonji je veoma otrovan plin, koji dovodi do gušenja i smrti. Povećanje parcijalnog pritiska ugljičnog dioksida može da dovede do stanja koje se zove hiperkapnija, koju prati uspavanost i smanjenje koncentracije, ali to se ne dešava usljed nošenja maske. Da bi došlo do hiperkapnije i hipoksije, parcijalni pritisak kisika bi morao jako da padne, a parcijalni pristisak ugljičnog dioksida da se jako povećava.
U stvarnosti ova promjena je toliko mala, mada postoji, da ne izaziva efekte poput pospanosti, a ponajmanje trovanje. Zapravo, pušenje 2 kutije cigareta na dan mnogo više remeti opskrbljenost organizma kisikom nego nošenje maske u trenucima kada se nalazimo u zatvorenom prostoru, što ne traje previše dugo, možda sat vremena koliko je potrebno da se obavi kupovina ili neka druga obaveza.
Postoje i teze da povećanje ugljičnog dioksida povećava kiselost organizma i naročito krvi. Tačno je da je karbonatni jon, odnosno hidrogenkarbonatni jon kiselinski, ali postoje mehanizmi regulacije acido-bazne ravnoteže u organizmu, naročito u krvi, i to takvi da se pH vrijednost krvi uvijek kreće između 7.35 i 7.45.
Hirurške maske, FFP2, FFP3/N95 maske nisu jednako porozne – najveći protok zraka je svakako kod hirurških maski, a najmanji kod N95, koje i nisu namijenjene za duže nošenje.
Suštinski, niko od nas traži da sve vrijeme dok smo vani nosimo masku, nego samo u zatvorenim prostorima i na otvorenom kada ne možemo održavati minimalnu fizičku distancu i zapravo dnevno u prosjeku maske maske nosimo kraće nego hirurzi, i bilo koje profesije koje moraju nositi masku. Negodovanje o maskama je najčešće stvar psihološke prirode, i nastaje usljed nenaviknutosti ljudi da imaju ovaj predmet na sebi. Također, maske smanjuju prisnost, jer ne vidimo cijelo lice osobe. Najveći problem s maskama zapravo imaju gluhonijeme osobe koje čitaju s usana i oni možda imaju najviše prava na negodovanje.
Tvrdnje kako su preporuke za nošenje maski vid ograničavanja slobode i oznaka servilnosti, poslušnosti, zapravo su gunđanje onih koji nemaju formiran osjećaj odgovornosti za druge.
