U razdoblju od 40-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća u indijanskom rezervatu naroda Navajo, na području saveznih država New Mexico, Utah i Arizona, izvađeno je na milijune tona urana, ključnog resursa američke vojne industrije. Nesvjesni opasnosti radioaktivnog materijala, mnogi su Indijanci gradili kuće koristeći se ostacima te rudače koje su našli kraj površinskih kopova. U posljednjih deset godina, na dekontaminaciji, rušenju starih i izgradnji novih kuća zajedno rade savezna vlada i Agencija naroda Navajo za zaštitu okoliša.
Na stotine pripadnika indijanskog naroda Navajo radilo je više od četiri desetljeća na vadjenju urana, kojeg također nazivaju “žuti kolac.”
"Zbijali smo šale... tata bi došao kući, oprao se i presvukao, za njim bi na podu ostala žuta prašina. Nismo tada ništa znali, nismo bili informirani o opasnosti koja nam je prijetila," sjeća se Steve Estitty, izvršni direktor agencije za zaštitu okoliša koja djeluje u rezervatu.
Toj je agenciji dodijeljena teška zadaća procjene broja kontaminiranih kuća na području koje se proteže u tri savezne države i veličine je 43 tisuće četvornih kilometara. Takodjer, rušenja tih gradjevina i njihova zamjena novima. "U ovom trenutku, nema načina da saznamo pravi broj kuća u čijoj izgradnji su korišteni ostaci iz rudnika urana," kaže Estitty.
Mnoge su se obitelji poslužile odbačenim materijalima, a nema nikakve evidencije koja bi pomogla da se utvrdi koje su kuće radioaktivne. Doslovno treba ići od vrata do vrata, pitati ukućane i oslanjati se na njihovu dobru volju da svoje kuće podvrgnu testiranju.
Pred Agencijom su mnogi problemi. Katkada, njene radnike moraju pratiti prevoditelji kako bi se uopće moglo komunicirati s Indijancima koji ne govore engleski već samo jezik plemena Navajo. A i nije ostalo puno vremena za obavljanje posla – mnoge su kuće izgradjene prije pola stoljeća i oni koji u njima sada žive ne znaju uvijek točno kada i od čega su napravljene. A tu je i pitanje ponosa. Mnoge obitelji ne žele prihvatiti pomoć vlasti jer je smatraju milostinjom.
Rašireno je nepovjerenje prema državi, kaže Lillie Lane, zadužena za odnose s javnošću u lokalnoj agenciji za zaštitu okoliša: "Neke su obitelji u početku skeptične jer znaju da je i u prošlosti bilo sličnih ispitivanja, ali da ona nisu ničim urodila. Neki su svjesni opasnosti koje im prijete. Neki su u svojim domovima ostali, drugi ih napustili."
Radnicima agencije za zaštitu okoliša sada u pomoć dolazi savezna Agencija za zaštitu okoliša. Udružilo se nekoliko saveznih tijela, kaže Clancy Tenley, iz ove savezne ustanove: "Prije dvije godine svi smo se okupili i napravili prvi sveobuhvatni, dugoročni, petogodišnji plan za rješavanje ovog problema i po tome se ovaj poduhvat razlikuje od prijašnjih. Takva vrsta suradnje je važna i doprinijet će cilju."
Agencija za zaštitu okoliša sa samog rezervata identificirala je do sada 27 kuća kojima je potrebna dekontaminacija. Ona vlasnike domova neće koštati ništa. Nekim kućama potrebna je samo neznatna renovacija – jedan zid ili zamjena vanjskog trijema, druge treba rušiti do temelja. U takvim slučajevima, Agencija obiteljima prepušta da same donesu odluku o tome žele li na istom mjestu potpuno novu kuću ili žele punu financijsku odštetu.
Povjerenje, kaže Lillian Lane, i tu igra veliku ulogu: "Bez obzira koliko im puta kažete da su kuća i teren oko nje čisti, ljudi ostaju skeptični. No, ima i onih koji cijene napore i vjeruju u ono što radimo. Znaju da su živjeli u kućama koje su prijetile njihovom zdravlju i životu i sada, kad su dobili nove, čiste, sigurne domove, zahvalni su na projektu."
Rad na prvih 27 kuća bit će gotov do kraja rujna. U idućih pet godina Agencija planira pregledati i procijeniti godišnje barem stotinu kuća. Najmanje 10 posto domova treba neki oblik popravki i preinaka. Projekt će godišnje koštati oko tri milijuna dolara.
No, taj će novac, kaže Clancy Tenley, biti dobro i korisno potrošen: "Život u kontaminiranim kućama ili kontaminirana voda za piće predstavljaju ozbiljne i dugoročne zdravstvene rizike. To nije prihvatljivo i zato na rješavanju tog problema i radimo."
Indijanci iz naroda Navajo svjesni su svoje odgovornosti za nastalu situaciju. Vjeruju, medjutim, da i američka vlada, kao najveći kupac urana, mora prihvatiti vlastiti dio odgovornosti. Steve Estitty zato ističe: "Još nije napisano zadnje poglavlje priće o narodu Navajo i uranu."