U Kini će u petak, 1. jula, biti svečano obilježena 90. godišnjica Komunističke partije na vlasti. Sasvim je izvjesno da će ekonomski uspon najmnogoljudnije zemlje svijeta biti istican kao jedan od najkrupnijih uspjeha ostvarenih pod budnim okom komunističkog režima. Takođe je sasvim izvjesno da će biti istaknuta potreba da Kina nastavi sa još brzim i snažnjim ekonomskim rastom.
Da bi stigli na ekonomski nivo na kojem jesu i da bi išli dalje, Kina, kao država i kineske kompanije, i dalje će vrlo agresivno ulagati širom svijeta, prije svega u osiguranje potrebnih količina sirovina i enegrenata, nužnih za održavanje visokog nivoa industrijske proizvodnje.
I upravo kineska glad za sirovinama je veliki i opravdan razlog za zabrinutost vezanu za ukupan i razvnomjeran svjetski ekonomski oporavak, zaštitu prirodnih resursa, očuvanje okoline i položaj sve većeg broja radnika koji rade za kineske kompanije koje investiraju u drugim zemljama.
U najkraćem, predstavnici kineske vlade i kompanija potpisuju brojne investicione ugovore širom svijeta, mnoge i tamo gdje se drugi strani investitori ustežu ulagati. Jedan od primjera je ugovor o ulaganju u rudnike bakra u Zambiji, vrijedan preko tri i po milijarde dolara.
J. Peter Pham, analitičar vašingtonskog Atlantskog vijeća ističe da su kineska ulaganja u drugim zemljama vrlo promišljenja i uveliko u vlastitu korist:
„Veliki dio, u drugim zemljama uloženog novca, je uvezan u kredite ili povoljne pozajmice za gradnju infrastrukture ili pokretanje proizvodnje koja će ovisiti od kineskih firmi. Gotovinski dio kojim vlade drugih zemalja mogu raspolagati je mnogo, mnogo manji.“
Dobar primjer su infrastrukturni projekti u Sudanu. Kinezi ih finasiraju... i pritom koriste vlastitu opremu, mašine, materijale, vlastite radnike, Kineze.
Drugi bitan element kineskih ulaganja je nedostatak transparetnosti. Publicista David Shinn kaže:
„Malo ko zna šta se zapravo plaća, malo ko zna koliko su ta kineska ulaganja zaista čista.“
Zabrinute su i organizacije za očuvanje okoline. U mnogim dijelovima jugoistočne Azije, posebno u Indoneziji, predstavnici Greenpeace-a ističu da su kineska ulaganja u proizvodnju palminog ulja, drvne građe i papira rezultirala sječom ogromnih prašumskih površina.
Aktivista Greenpeace-a Bustar Maitar kaže:
„Kineske kompanije posljednjih godina ipak više poštuju zakone o zaštiti šuma, jer se ne žele izlagati kritici nevladinih organizacija za zaštitu okoline.“
Radnici drugih zemalja koji rade za kineske kompanije nisu nimalo zadovoljni. Opet primjera radi, u Liberiji, gdje su Kinezi potisnuli Amerikance kao dominatne poslovne partnere Liberijaca, česti su protesti radnika koji rade za Kineze.
„Nikakve brige za radnike. Maltretiraju nas na radu, Ako tokom rada napravimo makar i malu grešku, doći će Kinez i udariti nas nogom“ - govori jedna od bivših radnica koja je u Monroviji, glavnom gradu Liberije, radila za kinesku kompaniju.
Kineski zvaničnici demantiraju takve i druge slične optužbe. Takođe ističu da se kineski investitori, za razliku od zapadnih, ne miješaju u unuratnju politiku zemalja u kojima ulažu.
Vlasnik farme za proizvodnju sezama u ruralnom dijelu Senegala Kinez Riping Ouyang kaže:
„Nisam ovdje da eksploatiram ovu zemlju, da zgrnem novac. Upravo suprotno, uložio sam da pomognem, da omogućim da i makar neko od nezaposlenih Senegalaca radi i zaradi.“
U posljednjih desetak godina cijene sirovina na svjetskom tržištu značajno su rasle. Taj rast podudaran je sa kineskim ekonomskim rastom, najsnažnjim upravo u posljednoj deceniji. Ekonomisti procjenjuju da će tako biti i narednih desetak godina najmanje, odnosno sve dok kineska ogromna glad za sirovinama bude trajala.
