Viktorija Nuland, bivša visoka zvaničnica State Departmenta, svojevremeno nazvana jednom od 50 najuticajnijih ličnosti u Washingtonu, smatra da odgovornost leži na administraciji predsjednika Donalda Trumpa, koja zastupa politiku “Amerika na prvom mjestu”. S druge strane, jedan od vodećih poznavalaca američke spoljne politike Volter Rasel Mid smatra da su te promjene više posljedice nove multipolarne konfiguracije u svijetu.
Današnji svjetski poredak uspostavljen je prije sedam decenija tokom kojih je Amerika održavala globalni trgovinski sistem i garantovala bezbjednost Evropi kao i mnogim drugim dijelovima svijeta, od Bliskog Istoka do Pacifika. SAD su takođe pristale da svoje ogromno tržište otvore u korist drugih.
Amerika je zauzvrat postala suverena u odlučivanju o glavnim svjetskim geostrateškim pitanjima. Tu ulogu je ispunjavala nezapamćenom vojnom moći.
Američki sistem bezbjednosti pomorskih trgovinskih puteva pored ostalog obuhvata mornaricu od najmanje 800 hiljada pripadnika i brodove bez premca na svijetu, poput postojećih 11 super-nosača aviona opremljenih sa 80 borbenih aviona i 700 tona oružja, plus nuklearnim oružjem, koje jednim udarcem može da uništi zemlju veličine Francuske.
Prema Volteru Raselu Midu, dugogodišnja "Pax Americana" gotovo je zaustavila geopolitička pomjeranja zbog uspješnog uključivanja brojnih zemalja u enorman međusobno povezan sistem, ne samo zahvaljujući izuzetnoj ekonomskoj i vojnoj moći SAD, već i snažnim multilateralnim strukturama, koje je konstruisala i kontrolisala Amerika.
„Ako se osvrnete na hladnoratovski period, primijetićete koliko je međunarodni sistem bio fiksiran i usporeno funkcionisao", kaže Mid i dodaje: "koliko su savezi bili ustaljeni, kako je sve bilo gotovo nepromjenljivo i postupno".
Međutim, poslije raspada Sovjetskog Saveza i završetka Hladnog rata, potreba Sjedinjenih Država da održavaju takav nevjerovatno skupi geostrateški sistem počela je da gubi na značaju.
Prvu opasnu prekretnicu u američkoj dugogodišnjoj geostrateškoj doktrini, Mid vidi u zakašnjelom reagovanju Washingtona na odluku britanskog premijera Dejvida Kamerona o raspisivanju referenduma za Brexit, 2015. za vrijeme prethodne administracije Baraka Obame:
„Sve do prije deset godina ideja da britanski premijer vodi pregovore sa Briselom i rezultat tih pregovora ponese kući da bi na referendumu bio prihvaćen ili ne, izazvao bi trenutnu uzbunu kao pitanje nacionalne bezbjednosti koje urgentno zahtjeva najviši nivo angažovanosti SAD. Ali to se nije dogodilo. Takođe, nikom nije sinulo da bi u slučaju dislokacije miliona ljudi zbog krize u Siriji moglo da dođe do neviđenog migracionog talasa, koji ne samo da je potresao Evropu do temelja, već trajno ugrozio političku poziciju evropske liderke Angele Merkel, poremetio odnose između evropskog sjevera i juga, i podstakao populizam širom kontinenta”.
Prioritet za administraciju bivšeg predsjednika Obame je u stvari je bio takozvani zaokret ka Istočnoj Aziji, podseća Mid.
Međutim, Viktorija Nuland, glavnog krivca za tekuću, kako to naziva - degradaciju transatlantskog partnerstva, vidi u administraciji predsjednika Trumpa.
„I dalje smatram da je najbolje da radimo na očuvanju naše zajedničke liberalno-demokratske porodice. Tu ne mislim samo na našu transatlantsku porodicu, već na naše saveznike u Aziji, Okeaniji i drugde. Problemi sa kojima se suočavaju obje strane Atlantika, obje strane Lamanša, kao i na Pacifiku, jednostavno nemaju rješenje bez zajedničkih napora. I to bez obzira što jednako uočavamo probleme, i artikulišemo ih na istin način“.
Nuland ističe da su SAD oduvijek posredovale u razrješavanju evropskih nesuglasica.
"Pomogle su stvaranje savezništva između Njemačke i Francuske, ubijedile su Zapadnu Evropu da prihvate Istočnu Evropu. Uspostavile su zajedničku politiku prema Rusiji i Bliskom istoku. Međutim, dijalog započet 1948, o tome kako da našu liberalnu porodicu održimo na okupu i zaštitimo od kraha, sada je prekinut“.
Nuland upozorava da stvaranje geostrateškog vakuuma nosi rizik od nepredvidivih međunarodnih poremećaja.
Prema Midu, Trumpova Bijela kuća već osjeća povratak politike nadmetanja velikih sila:
„Većina članova Trumpove administracije smatra da se do zajedničke međunarodne geostrateške politike i akcije dolazi sve teže. Pitaju se da li je Kina spremna da se pridruži putu koji evropski i američki atlantisti žele, kažu ne. Rusija, isto ne. Indija, malo vjerovatno. Turska - ne. Niti vide način na koji bi sve te zemlje krenule u novom smjeru“.
Međutim, Nuland se ne slaže:
„Nema apsolutno nikakvog smisla da Amerika sama kreće u rješavanje trgovinskog izazova od strane Kine. Taj posao treba preduzeti u savezu sa drugim demokratijama, evropskim, kao i azijskim, i kolektivnim obraćanjem Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Istovremeno treba zajednički da se štitimo i da odredimo granice kineskim investicijama kako ne bismo izgubili strateške pozicije, niti strateška sredstva“.
I u ranijim prilikama dvije strane Atlantika nisu bile saglasne u spoljnoj politici. Rat u Iraku je najbolji primjer. Ali, ovog puta ne samo da su transatlantske veze poljuljane već je i kohezija Evropske unije, ključnog partnera SAD, uzdrmana. U toj ocjeni se slažu i Nuland i Mid.
