Iako ne više ono što je bio u prvoj polovici 20. stoljeća, kad je u svakoj sezoni imao stotinjak novih predstava, za razliku od tridesetak, koliko ih danas ima, Broadway, kazališna četvrt Manhattana, dugo već poznata i pod nadimkom “The Great White Way,” već 100 godina je ulica snova, “sveti Gral” za glumce, plesače, dramske pisce, redatelje i producente, ljubitelje kazališta, bili oni iz New Yorka, bilo kojeg kraja Amerike ili svijeta, i jedna od najpopularnijih njujorških turističkih atrakcija.
Kao što mu i samo ime govori, Broadway je “široka ulica” i proteže se cijelom dužinom Manhattana, sve do Bronxa; najstarija je sjever-jug ulica New Yorka, datira još iz vremena prvog naselja - New Amsterdama, kad je i nosila holandsko ime – Breede weg. I slijedila drevnu indijansku lovačku stazu zvanu Wickquasgeck.
Potez Broadwaya svjetski slavan kao kazališna četvrt, Theatre District, na engleskom govornom području općenito smatran, zajedno s londonskim West Endom, vrhunskim komercijalnim kazalištem, nalazi se u Midtown Manhattanu, između otprilike 40. i 54. Ulice i Šeste i Osme avenije. Većina od današnjih 40 profesionalnih brodvejskih kazališta (svako sa 499 ili više sjedišta) nije na Broadwayu nego na sporednim ulicama. Tih desetak gradskih blokova čini “The Great White Way.” Taj “Veliki bijeli put” uključuje i Times Square.
Godine 1901., malo nakon što je Broadway dobio svoje englesko ime, u New York je, brodom, sa 50 kovčega, stigla “božanska” Sarah Bernhardt, da bi nastupila u “Hamletu,” i to na francuskom. Ako je poneku scenu i zaboravila, publika to nije znala. Interpretacija Mlle. Bernhardt nije bila dobro primljena i na kraju gostovanja zaklela se da se nikad više neće vratiti u Ameriku. Svoju je riječ i održala... do 1906. godine!
Godine 1904. obližnji je trg dobio ime Times Square. Potkraj te godine, u kazalištu Liberty, na Broadwayu, s prikazivanjem je počeo musical “Little Johnny Jones,” Georgea Cohana. Jednom od pjesama u tom musicalu, Cohan je poslao svoje pozdrave znate već čemu – Broadwayu! “Give My Regards to Broadway,” pjesmu koja će postati brodvejska glazbena tema.
New York je svoje prvo značajno kazalište imao oko 1750. godine, Nassau Street Theatre, za otprilike 280 osoba. Na njegovoj pozornici izvodile su se baladne opere, poput “The Beggar’s Opera,” engleskog dramatičara Johna Gaya, na glazbu njemačkog skladatelja, koji je živio u Engleskoj, Johna Christophera Pepuscha, te Shakespearova djela. Nakon rata za nezavisnost od Britanije, New York, 1798. godine, dobija jedno puno veće kazalište – Park Theatre, na ulici Chatham, danas Park Row, sa 2 000 sjedišta; godine 1826. – kazalište Bowery. Za njima slijede i mnoga druga. Najpopularniji su “minstrel shows” – varijetetske predstave u kojima bjelačke, pjevačko-plesne trupe, nacrnjenih lica, izvode crnačke ili pseudocrnačke i sentimentalne pjesme i skečeve. Sva su ta kazališta u donjem, južnom dijelu Manhattana.
Na istoj lokaciji i P. T. Barnum vodi zabavni kompleks četrdesetih godina 19. stoljeća. Shakespeare se i dalje izvodi, ali i engleska burleska, za niže slojeve New Yorka. U razdoblju nakon Građanskog rata, u drugoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući nekolicini poduzetnih duhova, njujorška kazališta sele iz donjeg u središnji dio Manhattana. Lydia Thompson dolazi u Ameriku, sa svojim “British Blondes” – “pantomima i burleska, čudesna kombinacija komedije, parodije, satire, improvizacije, plesa i pjesme, ekstravagantnih kazališnih efekata, paprenih šala, puno smionih kostima” – i njujorška je publika na juriš osvojena.
Početkom rujna 1866. godine, u New Yorku je održana premijera prvog musicala - “The Black Crook,” prvog kazališnog komada donekle sličnog današnjem konceptu musicala.
Godine 1881. otvara se prvo vodvilj kazalište, u njemu nastupa slavna američka glumica i pjevačica Lillian Russell. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće prikazuju se još uvijek mahom prevedene evropske kontinentalne operete, “uvozne” engleske komične opere Gilberta i Sullivana (The Pirates of Penzance, The Mikado, H.M.S. Pinafore), kao i besmrtne kreacije engleskog spisatelja P. G. Wodehousea, ali i vrlo uspješne operete u Irskoj rođenog, u Njemačkoj odraslog, američkog skladatelja Victora Herberta i njegovog libretista Harryja Smitha, rodom iz mjesta Bufallo, u saveznoj državi New York, a postavljaju se i prve domaće produkcije poput “El Capitana,” Johna Philipa Souse.
Zadnjih godina 19. stoljeća brodvejska su kazališta nad svojim ulazima dobila velike rasvijetljene reklame, od raznobojnih žarulja. One u bojama brzo su pregorjevale, ostajale bi samo bijele. Tako je Broadway, prema popularnoj predaji, dobio onaj nadimak – The Great White Way, postao svijetla neonska ešarpa na betonskom tijelu grada.
Nijemi film ne predstavlja naročiti izazov kazalištu, ali s pojavom zvučnog filma mnogi se boje da je budućnost kazališta zapečaćena. Na scenu, “burnih dvadesetih,” kad je Broadway imao između 70 i 80 kazališta, stupa slavni impresario Florenz Ziegfeld, sa svojim Ziegfield Follies, spektakularnim revijama i spektakularnim djevojkama. Nema u njima puno radnje ili sadržaja, samo plesno-pjevačka rutina. Ali dvadesete donose i musicale poput “Funny Face” i “Lady Be Good” i s njima vječne standarde Georgea i Ire Gershwina, također Colea Portera, Jeromea Kerna, Rodgersa i Harta. Ziegfeld, za kojega kažu da je na radnom stolu imao tri pozlaćena telefona, producent je, 1927. godine, u svom kazalištu – Ziegfield Theatre, i originalnog “Show Boata,” prvog pravog musicala u kojemu su dobro integrirani bili i partitura i knjiga – dramske teme ispričane putem glazbe, dijaloga, inscenacije i pokreta. “Show Boat” će imati 572 izvedbe.
Prije razdoblja velike gospodarske krize, dvadesetih godina, Lillian Gish, Mary Pickford i Helen Hayes najsjajnije su zvijezde na nebeskom svodu Broadwaya. Brodvejskim daskama, u klasičnim ulogama, dominira i “Kuća Barrymorevih,” kako su zvali slavne Johna, Ethel i Lionela. U tim ranim godinama Broadwayom vlada i trijumvirat zvan Sam, Lee & J.J., braća Schubert. Njihovo ime postaje sinonimno s američkim teatrom. Osnivanjem agencije The Schubert Organization razbili su monopol na podrucju kazališnog menadzmenta. U posjedu njihove agencije, medju osamdesetak kazališta koliko su ih, još 1924. godine, imali u cijeloj zemlji, i dva su slavna na Manhattanu – Winter Garden Theatre i Imperial Theatre.
Po zavrsetku Velike depresije, Broadway, sredinom 30-ih, ulazi u svoje “zlatno razdoblje.” Unatoč činjenici da su mnoga brodvejska kazališta, zbog ekonomske i političke krize, morala zatvoriti vrata, počinje i novo, vrlo kreativno razdoblje američkih dramatičara. Eugene O’Neill, Maxwell Anderson, Robert Sherwood, Tennessee Williams... i glumci John Barrymore, u “Hamletu,” Jose Ferrer, u “Cyrano de Bergeracu,” Paul Robeson, u “Othellu”... dokazuju da na Broadwayu postoji publika za ozbiljnu dramu jednako kao i za komedije Kaufmana i Harta. Godine 1943., s prikazivanjem počinje i jedan od najuspješnijih brodvejskih musicala - “Oklahoma!,” Richarda Rodgersa i libretista Oscara Hammersteina. Doživio je čak 2 212 izvedbi.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, organizacija American Theatre Wing otvara Stage Door Canteen, u kazalištu na 44. Ulici, za besplatnu hranu i zabavu američkim vojnicima na dopustu i onima koji se kretali na ratišta. Hranu osiguravaju restorani New Yorka, a vojnike zabavljaju Ethel Merman, Gracie Fields, Bing Crosby, Red Skelton... Bette Davis služi deserte... Marlene Dietrich i Lauren Bacall plesu po cijele noći s vojnicima. Broadway je odigrao veliku ulogu u skupljanju novčane pomoći i podizanju morala u godinama Drugog svjetskog rata. Godine 1940. na Broadwayu s prikazivanjem počinje musical “Pal Joey,” Richarda Rodgersa i Lorenza Harta, u režiji Georgea Abbotta, s mladim Geneom Kellyjem u glavnoj ulozi. Dvije godine kasnije i “This is the Army,” musical Irvinga Berlina. Godine 1943., Ethel Merman nastupa u “Something for the Boys,” Colea Portera. Berlin se s velikim uspjehom vraća u poslijeratnom (1946.) musicalu “Annie Get Your Gun,” s kojim smo dobili onaj drugi, dobro poznati “pozdrav” glamuroznom i uzbudljivom životu u show businessu – “No Business Like Show Business.” Dva ekstravagantna musicala postavljaju se na daske Broadwaya potkraj 40-ih godina – “South Pacific,” Rodgersa i Hammersteina, i “Kiss Me, Kate,” Colea Portera.
Godine 1948., dramatizacija romana “Mister Roberts,” Thomasa Heggena, s Henryjem Fondom u glavnoj ulozi, dobija prvog Tonyja. Tu prestižnu brodvejsku nagradu, punim imenom - Antoinette Perry Awards for Excellence in Theatre, tako nazvanu prema brodvejskoj glumici, režiserki i producentici Antoinette Perry – ustanovila je, 1947. godine, American Theatre Wing, njujorška organizacija “predana podržavanju vrsnosti i obrazovanja u kazalištu,” i dodjeljuje je, za najbolja američka kazališna ostvarenja, zajedno sa Broadway League, nacionalnom trgovinskom udrugom za brodvejsku industriju.
Iduće, 1949. godine, drama “Death of a Salesman,” Arthura Millera, dobija Pulitzerovu nagradu i Tonyja i doživljava 745 izvedbi na daskama Morosco kazališta, na 45. Ulici, u srcu kazališne četvrti, s Willyjem Lomanom u glavnoj ulozi i u režiji Elije Kazana.
Pedesetih godina, unatoč sve većoj konkurenciji televizije i filma, a i sve manje optimizmom ispunjenih Amerikanaca, zbog atomske bombe, “makartizma,” rata u Koreji, potom Vijetnamu, incidenta u Zaljevu svinja, ubojstva predsjednika Kennedyja... uslijedili su ipak neki od nezaboravnih musicala – “Guys and Dolls,” Franka Loessera, inspiriran pričama Damona Runyana, “My Fair Lady,” Lernera i Loewea, “The Music Man,” Mereditha Wilsona, “West Side Story,” Leonarda Bernsteina i Stephena Sondheima, “The Sound of Music,” Rodgersa i Hammersteina, a sa šezdesetima na Broadway stižu “Who’s Afraid of Virginia Woolf?,” Edwarda Albeeja, i hippie musical “Hair.” Onaj pod imenom “A Chorus Line,” na glazbu Marvina Hamlischa, izvodi se od 1975. do 1983. godine, dobija status najduže prikazivanoga na Broadwayu, sve dok mace nisu zagrebale na vrata – musical “Cats,” Andrewa Lloyda Webbera. A onda i Webberov “Phantom of the Opera,” dobitnik sedam nagrada Tony, koji i danas drži apsolutni rekord sa 9 299 prikazivanja.
I makar i jedan i drugi “uvozni,” britanski, i “Cats” i “Phantom of the Opera” postaju na Broadwayu – njujorški, američki. Rekord, međutim, u broju osvojenih Tonyja, njih dvanaest, drži američki musical s početka ovog milenija – “The Producers,” Mela Brooksa, adaptacija istoimenog Brooksovog filma iz 1968. godine, s Nathanom Laneom i Metthewom Broderickom u glavnim ulogama. Do tada, punih 37 godina, rekord u broju osvojenih Tonyja (10) držao je musical “Hello, Dolly!,” Jerryja Hermana i Michaela Stewarta, prema farsi “The Merchant of Yonkers,” kasnije preimenovanoj u ”The Matchmaker,” Thorntona Wildera. Carol Channing je bila povjerena glavna uloga; kao Dolly Levi, Carol ostaje nezaboravna.
Zadnje desetljeće 20. stoljeća donijelo je, naravno, i “specijalne efekte,” s musicalom “Beauty and the Beast,” na glazbu Alana Menkena i stihove Howarda Ashmana i Tima Ricea, a prema istoimenom Disney klasiku, iz 1991. godine.
Dugi je bio put od Sarah Bernhardt do Disneyja, ali Broadway dalje čvrsto korača. Tijekom protekle sezone prodano je ulaznica u visini od oko 1.02 milijardu dolara. Jer niti jedan posjet New Yorku ne može bez odlaska na barem jednu od brodvejskih predstava!