Linkovi

Biografije i autobiografije - najprodavaniji non-fiction u 2010.


Biografije i autobiografije - najprodavaniji non-fiction u 2010.
Biografije i autobiografije - najprodavaniji non-fiction u 2010.

Knjiga Boba Woodwarda 'Obamini ratovi' opisuje predsjednika koji dobro zna što neće u Afganistanu – dugotrajni angažman i ogromne financijske troškove - ali isto tako i predsjednika kojem nije jednostavno definirati ratne ciljeve.

Popisima najprodavanijih non-fiction knjiga 2010. godine dominirale su biografije i autobiografije političara i knjige o krizi američkog financijskog sustava. Između ostalog, godina je donijela, da se izrazimo arhaično, u izloge knjižara nekoliko knjiga o predsjedniku Obami, autobiografiju bivšeg predsjednika Busha, autobiografiju njegove supruge Laure, knjigu sjećanje jednog od njegovih glavnih savjetnika Karla Rova, novu knjigu bivše dopredsjedničke kandidatkinje Sarah Pallin i, s tridesetogodišnjim kašnjenjem, autobiografiju Waltera Mondalea, dopredsjednika u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera.

David Remnick, glavni urednik časopisa New Yorker, objavio je biografiju aktualnog američkog predsjednika pod naslovom Most: život i uspon Baracka Obame u kojoj pokušava pokazati da je prijelomna točka u predsjednikovoj karijeri najvjerojatnije bio jedan politički neuspjeh i to da je njegov put do Bijele kuće često bio isprepleten s poviješću rasnih odnosa u Sjedinjenim Državama. Riječ je o porazu koji je današnji američki predsjednik doživio u utrci za Kongres 2000. godine u crnačkoj četvrti Chicaga od Bobbyja Rusha, bivšeg člana Crnih pantera i apsolutnog favorita južnog Chicaga. U to su vrijeme mnogi su u pitanje dovodili rasnu autentičnost Baracka Obame, jer mu je majka bila bijelkinja.

David Remnick: "Promatrali su Obamu kao pridošlicu s Harvarda. Promatrali su ga kao osobu miješane rase, kao netko tko nije poput njih. I on nije bio jedan od njih. Međutim, nisu samo glasači slabo reagirali na njegove političke aspiracije. Svi oko njega vjerovali su da je to pogreška – supruga Michaelle, savjetnici, prijatelji. I bili su u pravu. Bobby Rush nije bio baš najbolji kongresnik na svijetu, ali su ga ljudi voljeli. Barack Obama je izgubio u utrci za to kongresno mjesto u omjeru 2:1."

Iako je ovo jedna od prvih Obaminih biografija, autor u njoj ne kronologizira samo njegov život, već i pokazuje da je u jednoj zemlji - čiji su svi predsjednici bili bijelci Anglosaksoni protestanti, osim jednog koji je bio bijelac katolik - izbor Amerikanca afričkog podrijetla, s imenom koje zvuči afrički, velika je stvar.

Bob Woodward napisao je knjigu Obamini ratovi u kojoj još jednom pokušava povesti čitatelja duboko u Bijelu kuću, Pentagon i Državno tajništvo, mjesta gdje su donesene ključne odluke o američkoj strategiji i angažmanu u Afganistanu. Međutim, plural u naslovu Obaminih ratova ne odnosi se na ratove u Afganistanu i Iraku, već samo na rat u Afganistanu i rat unutar administracije američkog predsjednika oko angažmana američkih snaga u toj zemlji. Već više od tri desetljeća kroničar zbivanja u Bijeloj kući, Bob Woodward, koji je zajedno s s Carlom Bernsteinom "provalio" Aferu Watergate sedamdesetih godina prošlog stoljeća koja je dovela do ostavke predsjednika Nixona, još je jednom čitateljima ponudio uvid u proces donošenja odluka u američkoj izvršnoj grani vlasti. U jednom interviewu, povodom objavljivanja ove knjige, Woodward je rekao kako su ga vrlo rano u administraciji podsjetili da se sjećaju "dubokog grla" – izvora koji je osiguravao njemu i Bernsteinu top secret informacije u aferi Watergate.

Bob Woodward: Na početku projekta priprema za ovu knjigu, jedan viši savjetnik predsjednika Obame mi je prišao i rekao 'Nećete ovdje pronaći mnogo 'dubokih grla'. Pri kraju procesa pisanja ove knjige, isti savjetnik mi je čitao svoje zabilješke sa super tajnih sastanaka.

Knjiga Boba Woodwarda na neki način opisuje predsjednika koji dobro zna što neće u Afganistanu – dugotrajni angažman i ogromne financijske troškove - ali isto tako i predsjednika kojem nije jednostavno definirati ratne ciljeve.

Pred kraj 2010. godine knjigu sjećanja objavio je i bivši predsjednik George W. Bush pod naslovom Točke donošenja odluka. Ova politička autobiografija vratila je natrag u medije četrdeset trećeg američkog predsjednika, koji se nakon napuštanja Bijele kuće rijetko pojavljivao u javnosti

George Bush: "Želio sam čitateljima pružiti uvid u predsjedništvo iz moje perspektive. To znači koncentrirati se na najzahtjevniji dio tog posla – donošenje odluka. Govorim o odlukama da se naša domovina učini sigurnom, o našim uspjesima i neuspjesima na bojnom polju."

Knjigu sjećanja objavila je i njegova supruga Laura Bush pod naslovom Rečeno iz srca – Spoken from the Heart – u kojima kronologizira svoj život od najranije mladosti u Teksasu pa do dva mandata Georga Busha koja je provela s njim u Bijeloj kući.

Jedan od glavnih savjetnika predsjednika Busha Karl Rove također je objavio knjigu Hrabrost i posljedice: Moj život kao konzervativca u bitci koja bi se mogla promatrati kao autorov svojevrsni pokušaj da se obračuna s kritičarima bivše američke administracije i njega osobno. U njoj bivši savjetnik predsjednika Busha prilično strasno artikulira svoju političku filozofiju. Međutim, ono što je pobudilo veliku pažnju javnosti još prije negoli je knjiga objavljena ipak su bili su njegovi opisi nekih posebnih trenutaka koje je preveo uz predsjednika, kao što su događaji vezani uz terorističke napade od 11. rujna. U jednom dijelu piše i o posjetu predsjednika Bushu lokaciji Ground Zero i njegov glasoviti govor koji je održao spasilačkim ekipama preko megafona s jednog uništenog kamiona na mjestu gdje su nekoć stajali neboderi blizanci.

Karl Rove: Izišli smo iz automobila i zatekli se u velikoj buci. Bili su tu ti ogromni muškarci, vatrogasci, spasilačke ekipe i metalski radnici. Izvlačili su stvari ispod ruševina. Nikad u životu nisam bio pokraj tolikog broja velikih ljudi i oni su uzvikivali "USA, USA". Jedna sitna žena iz osoblja Bijele kuće, po imenu Nina Bishop, došla je do mene i rekla mi da ljudi žele čuti predsjednika. To nije bilo predviđeno rasporedom. "Ima li nešto preko čega može govoriti, mikrofon ili nešto slično?" – pitao sam. Odgovorila je niječno. Rekao sam joj da nabavi megafon. Potom sam otišao do šefa osoblja Andyja Carda, on je pitao odakle bi predsjednik mogao govoriti? U tom sam se trenutku nalazio točno ispred jednog uništenog kamiona. Na krovu su se nalazila tri muškarca. Rekao sam im neka skoče s kamiona nekoliko puta i neka se ponovno popnu na njega. Gledali su me zabezeknuto i poslušali. Izgledalo mi je da je dovoljno stabilno da možemo predsjednika postaviti na krov.

Bivša guvernerka Aljaske i bivša potpredsjednička kandidatkinja republikanaca Sarah Palin objavila je knjigu Znam Ameriku napamet: Razmišljanja o obitelji, vjeri i zastavi. U njoj kritizira predsjednika Baracka Obamu zbog onoga što je nazvala "pomanjkanjem vjere u Amerikance“. Palin je krajem godine priznala da razmatra kandidaturu za predsjednicu na izborima 2012. godine. Tijekom kampanje na nedavnim kongresnim izborima Palin je bila jedna od najpopularnijih gostiju na skupovima republikanskih kandidata, posebno Pokreta čajanke.

Sarah Palin: Naravno da ne možemo dočekati 2012. godinu da ponovno vratimo našu zemlju na ispravni put. Trebamo sada početi birati snažne vođe koji se neće bojati protresti stvari, obuzdati saveznu vladu. Vrijeme je da se situacija promjeni. Vrijeme je da ponovno uzmemo zemlju u svoje ruke.

Ankete pokazuju da Sarah Palin možda ima izglede za osvajanje republikanske nominacije, ali su joj izgledi znatno manje na predsjedničkim izborima. Dopredsjednik Jimmyja Cartera - Walter Mondale - čekao je trideset godina da napiše knjigu svojih sjećanja. Memoari Dobra bitka: život u liberalnoj politici objavljeni su 2010. Godine a u njima se autor ne osvrće samo na godinama koje je proveo kao dopredsjednik krajem sedamdesetih godina, već i o počecima svoje političke karijere, a posebno se osvrće na podršku koju je davao demokratskom kandidatu Hubertu Humphreyu u neuspješnoj utrci za Bijelu kuću protiv Richarda Nixona 1968. U svojoj knjizi bivši američki dopredsjednik na više mjesta uspoređuje administracije predsjednika Cartera i Obame. U jednom televizijskom interviewu rekao kako bi se neke lekcije koje je on naučio u to vrijeme mogle primijeniti na aktualnu adminsitraciju.

Walter Mondale: "Jedna lekcija je zabluda da se nalazimo u post-stranačkom dobu, gdje se politika ne vodi uzduž stranačkih linija. Ja danas jednostavno ne mislim da je to točno stanje stvari. I mislim da smo izgubili mnogo vremena na početku Obamine administracije noseći se s tom stvarnošću. Druga zabluda jest da Kongres može jednostavno uzeti zakonske prijedloge i sam ih riješiti i poslati predsjedniku na potpis, bez većih intervencija iz Bijele kuće. Mislim da čak ako imate i kontrolu vaše stranke nad Kongresom, predsjednik još uvijek mora biti na čelu i voditi ih prema konkretnim prijedlozima i inicijativama."

Knjiga umirovljenog pukovnika američke vojske Andrewa Bacevicha Washingtonska pravila: Put Amerike prema permanentnom ratu jedna je od onih koja nudi alternativni pristup američkom vojnom establishmentu i osporava obrambenu politiku koju su vodile administracije obiju glavnih američkih političkih stranaka od Drugog svjetskog rata naovamo. On kritizira pretpostavke kojima se rukovodi američka vojna politika, kao što je vjerovanje da svjetski poredak ovisi o tome da amerika održava masivnu vojsku sposobnu za brze i snažne intervencije bilo gdje u svijetu. Ta misao dominira američkom politikom nacionalne sigurnosti još od početka Hladnog rata i osudila je Sjedinjene Države na – kako kaže autor - "financijsku nelikvidnost i neprekidni rat". Ipak Bacevich priznaje da je možda u neka davna vremena takva američka politika bila nužna.

Andrew Bacevich: "U konkretnim uvjetima koji su postojali neposredno nakon Drugog svjetskog rata, recimo sve do Vijetnamskog rata - naš relativni položaj u odnosu na druge, slabost naših saveznika, prijetnja sovjetskog imperija – svi ti čimbenici doprinijeli su izmjeni američke strategije u kojima su "washingonska pravila" imala smisla u određenom vremenskom razdoblju. Međutim, ja tvrdim da je to vrijeme davno prošlo i to da je prošlo u najmanje dva smisla – prvo, mi više ne sjedimo više na vrhu kao globalna sila, imamo ogromne probleme koje moramo riješiti u zemlji. Drugo, svijet je također drugačiji u smislu da naš najvažniji saveznici mogu sami u velikoj mjeri rješavati svoje probleme i brinuti se o svojoj sigurnosti."

Od knjiga koje se bave posljedicama globalne financijske krize izdvajamo dva djela koja su provela veći dio godina na popisima najprodavanijih knjiga. Prva je knjiga Jamesa Kwaka i Simona Johnsona 13 bankara: Kako je Wall Street preuzeo kontrolu i novi financijski slom. Njena poruka jest da hipoteza o slobodnom tržištu ne funkcionira, niti je ikad funkcionirala, jer tržišta ne vrše auto-korekciju. Prepušteni svojoj volji, bankari se ne mogu oduprijeti spekuliranju s posuđenim – dakle, tuđim – novcem sve dok ne dođe do neizbježnog sloma cijelog sustava. Koautor knjige 13 bankara Simon Johnson kaže da to potvrđuje i činjenica da su dvije godine nakon katastrofalne financijske krize Sjedinjene Države i dalje prepuštene na milost oligarhije, koja je danas veća, bogatija i koja se žešće i uspješnije odupire donošenju nove regulacije financijskog sustava.

Simon Johnson: "Te velike banke postale su snažnije negoli ikad kao rezultat toga što ih je vlada izvukla iz krize - što može izgledati neobično, ali je istina. Svoju novu ekonomsku moć pretvaraju u političku. A tu političku moć koriste kako bi opet poslovale preuzimajući ogromne rizike koji su nas i doveli u ovu katastrofalnu situaciju u rujnu 2008. godine. To je klasična aristotelovska definicija oligarhije – politička moć koja se temelji na ekonomskoj moći."

Druga knjiga na koju se osvrćemo, se bavi globalnom gospodarskom krizom, djelo je Michaela Lewisa Big Short koncentrirano na nekoliko pojedinaca koju su globalne financijske probleme uspjeli pretvoriti u svoje ogromno bogatstvo. Među njima se nalaze Charles Ledley i Jamie Mai. Riječ je o dvojici muškaraca u ranim tridesetim godinama kad su odlučili da će osnovati jedan od tzv. fondova visokog rizika s početnim kapitalom od jedva 100 tisuća dolara. Ubrzo taj su kapital povećali na 15 milijuna dolara ulažući u riskantne poduhvate koji su imali malo izgleda za uspjeh i stoga su tražili vrlo malo početnog kapitala, kaže autor.

Michael Lewis: "Ušli su na tržište hipotekarskih zajmova s visokim rizikom na posve drugačiji način. Oni su imali neku svoju teoriju o financijskim tržištima kad su počinjali. Vjerovali su da Wall Street općenito podcjenjuje mogućnost da će se dogoditi neki događaji koji su malo vjerojatni. I počeli su kupovati opcije za kupnju dionica u budućnosti po cijenama daleko višim od one koja je bila u tom trenutku. To su činili i s valutom i na robnoj burzi. Švrljali su burzama širom svijeta u biti tražeći ekstremne stvari na koje bi se mogli kladiti. Ubrzo su ušli na tržište hipotekarskih zajmova visokog rizika, gdje su shvatili da zarada nije samo u kupovanju tih zajmova po znatno sniženim cijenama, već da se može zaraditi i od financijskih institucija koje su ih odobrile. Ubrzo je njihovih 15 milijuna naraslo na 120 milijuna dolara."

Autor knjige kaže da su ova dvojica ulagača vidjela slabosti i skori slom tržišta prije drugih naprosto zato jer su i na svijet gledali drugačijim očima od drugih ulagača. Sljedeći tjedan u istom terminu predstavit ćemo slušateljima Glasa Amerike najzapaženije američke prozne knjige objavljene 2010. godine.

XS
SM
MD
LG