U Bosni i Hercegovini se 25. novembar Dan državnosti obilježava samo u entitetu Federacija BiH, dok u entitetu Republika Srpska ne priznaju državnotvornost BiH.
VOA: BiH je od prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943. godine prošla kroz težak period tranzicije. Iako je u Mrkonjić Gradu usvojena Rezolucija kojom su utvrđene historijske granice, mnogi negiraju njenu postojanost. Šta bi svima nama trebala biti domovina?
KAMBEROVIĆ: Domovina je, prije svega, prostor u kojem ljudi ugodno žive, imaju posao i osjećaj pripadnosti s drugima. Prostor gdje dijele iste vrijednosti i imaju iste želje i ambicije. Nažalost, BiH posljednjih decenija, posebno posljednjih nekoliko godina, kao da proživljava scenarij iz knjige “Brodolom civilizacija” o nestanku Levanta. Od civilizacije u kojoj su ljudi živjeli zajedno, a bez da su bili svjesni granica između naroda. BiH, koja je dugo u historiji baštinila zajednički život, saradnju i ponosila se etničkom i vjerskom šarolikošću, u posljednje vrijeme kao da šarolikost ne doživljava kao prednost, već kao problem. To je suprotno europskim vrijednostima. Svijet se objedinjava oko zajedničkih vrijednosti, a u BiH kao da naglašavamo ono što nas razdvaja. Ono što je napravljeno no na prvom i drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, jesu vrijednosti koje su pokazale kako ljudi u BiH, uprkos razlikama mogu živjeti zajedno. Imaju iste vrijednosti i želje za koje se zalažu i žele živjeti u miru. Ključna su dva pojma - ravnopravnost naroda i teritorijalna neovinost BiH. Na ova dva principa ljudi su funkcionirali skoro 50 godina i pokazali da zahvaljujući njima možemo praviti modernizacijske procese. Nažalost, danas imamo problem s etnonacionalnim elitama koje su suprotne načelima ZAVNOBiH-a. Niko se ne treba odricati nacionalnog identiteta, ali ne treba ni prenaglašavati etničku pripadnost.
VOA: Poruke s prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a su da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. Čija je danas BiH i jesu li narodi koji žive u njoj ravnopravni?
KAMBEROVIĆ: Danas je BiH najmanje svačija. Narodi u BiH nisu ravnopravni, iako je to propisano Dejtonom. Nisu ni svi ljudi, pripadnici iste etničke zajednice, ravnopravni s drugima na istom teritoriju. Političke elite koje upravljaju BiH su iznad državnih interesa pa čak i iznad etničkih interesa. Nametnuli su interese partije kojom upravljaju, a vode se idejom da je partija sve dala i da je važnija od ostalog. Drugo je pitanje kako promatrati principe koje je uspostavio ZAVNOBiH - ravnopravnost i teritorijalnu cjelovitost. Danas bi od ZAVNOBiH-a neko uzeo što mu odgovara, npr. teritorijalnu cjelovitost, ali bi ravnopravnost ostavio sa strane. Iz drugog ugla, oni koji insistiraju na ravnopravnosti, pa kroz nju žele narušiti teritorijalni suverenitet BiH, čine to po istom modelu. Svi su na istom putu razgradnje BiH. Ova dva pojma se moraju posmatrati kao jedan nerazdvojivi paket. Ne možemo insisitrati na ravnopravnosti bez teritorijalne cjelovitosti i obrnuto.
VOA: Je li BiH od obilježavanja važnih datuma, poput ZAVNOBiH-a, više dobila ili izgubila na historijskom putu?
KAMBEROVIĆ: Bitna je razlika od perioda ‘43. i onoga što imamo poslije ‘90-ih godina, kada BiH izlazi na međunarodnu pozornicu kao nezavisna. Mislim da je period ‘60-ih i ‘70-ih godina doba modernizacije bh. društva na svim poljima. S druge strane, to je razdoblje velike afirmacije bh. identiteta. Tih godina BiH nije bila međunarodno priznata, ali je imala puno veći suverenitet kao ravnopravna članica Jugoslovenske Federacije. Ranijih godina smo odlučivali sami o sebi, bili prepoznatljiva tačka u svjetskim razmjerama. Iako smo ‘90-ih postali suvereni, danas smo podijeljeni kao država, gradimo društvo segregacije. Ono što imamo danas, nije ni blizu što smo imali ‘60-ih i ‘70-ih Političke elite danas mnogo bolje žive nego one ranije, ali obični ljudi imaju lošiji život.
VOA: 25. novembar dijeli mišljenje države i građana. Da li negiranje jednog dijela političara o postojanju BiH utječe na građane?
KAMBEROVIĆ: Građani su manji problem od politčkih elita, jer on kreiraju matricu koju promoviraju u dubine društva. Građani će prihvatiti što im se čini atraktivnim. U BiH nisu problem obični građani. Ako bi oni doista bili toliko nastrojeni protiv BiH, onda država ne bi imala perspektivu. Vidimo koliko su etnopolitičke elite, koje promoviraju koncept razbijanja BiH, aktivne na terenu. Da, npr, promoviraju patriotizam, promijenilo bi se uvjerenje da građani ne vole BiH. Svima je stalo do boljeg i kvalitetnijeg života u miru, perspektive za njihovu djecu I sl. Siguran sam da bi obični građani, samo da se napravi politička atmosfera, bili orjentirani prema BiH više nego to možemo pretpostaviti. Kada vidimo kako se prema građanima odnose u susjednim zemljama, za koje neki misle da su njihove matice, onda ćemo vidjeti koliko je svima u BiH bolje. Postoje uvjerenja da veliki dio bosanskih Srba doživljava Srbiju kao svoju domovinu, a BiH kao prostor u kojem su osuđeni da žive, kao što to često naglašava Milorad Dodik. Mislim da je to posve kriva interpretacija, jer su i ti Srbi na margini srpskog sveta. Jedino su u BiH oni, zapravo, središte. Zato ne mogu da shvatim zašto bi neko htio biti na margini, a ne u središtu i sam odlučivati o svojoj sudbini. Ako pogledate kako se u Hrvatskoj odnose prema Hrvatima, pa čak i ovima iz Zapadne Hercegovine, vidjet ćete da i njih doživljavljaju kao “neke druge”, koji dolaze iz druge države. Da se političke elite moraju vratiti BiH, to bi značajno utjecalo na građane.
VOA: Da li I kada se može očekivati da će 25. novembar biti zajednički praznik svih građana BiH?
KAMBEROVIĆ: To će biti dosta teško. Treba imati u vidu da su idruge države koje su prolazile kroz period usaglašavanja državnog praznika, imale iste probleme. U Sjedinjenim Američkim Državama su bili neredi na ulicama zbog pitanja državnog praznika. Mislim da će BiH još dugo prolaziti kroz razdobolje u kojem će jedni doživljavati ZAVNOBiH kao Dan državnosti, dok će drugi prednost davati Dejtonu kao utemeljiteljskoj tački. Treba pustiti vremenu da to uradi. Sve što obilježavamo, moraju biti tačke koje će objedinjavati ljude, a ne razjedinjavati. Danas imamo različite odnose prema Danu državnosti, jer neki to različito doživljavaju zbog iskustava. Ključni problem političkih i intelektualnih elita je da tragaju za onim što će ujedinjavati ljude. Nisam optimista da će se to desiti u narednih pet ili deset godina, ali sam siguran da će se uz promjenu modela političkog djelovanja, otvoriti procesi gdje će svi na Dan državnosti gledali kao jedan praznik.
