To je doprinijelo i djelimičnom pokretanju zatvorene ekonomije, oblasti u kojoj je u prethodnih tri mjeseca skoro 39 miliona američkih građana izgubilo posao, ili se prijavilo za pomoć nezaposlenima. Između ostalih – i mali biznisi počeli su da otvaraju vrata svojim klijentima u uslovima nove svakodnevice i mjera koje primjenjuju zbog bezbjednosti mušterija i zaposlenih.
Norfolk avenija, jedna je od centralnih ulica i stjecište raznih poslova i usluga gradića Betezda u američkoj državi Merilend četrdesetak minuta udaljenom od prijestonice Vašingtona. Kao i čitave Sjedinjene Države – i ta poslovna četvrt pretrpjela je ekonomske posljedice restriktivnih mjera proglašenih u svrhe suzbijanja globalne pandemije Kovida 19.
Odluka o djelimičnom otvaranju čitave zemlje – navela je pojedine vlasnike malih biznisa na tom području da, po pravilima nove realnosti ili sadašnjosti, otvore lokale i obnove ponudu svojih usluga. Bilo je naravno i onih, proizvođača i prodavaca prehrambenih proizvoda, koji nisu ni prekidali poslovanje tokom najžešćeg udara krize.
„Uradio sam sve najbolje što sam mogao. Proširio sam izbor namirnica da bi mušterije imale više opcija. Organizovao sam i besplatnu dostavu proizvoda – kao i mogućnost da ih pokupe izvan radnje. Očekivano poslovanje nam se veoma pogoršalo – trenutno smo na nuli – nema dobiti, ali ni gubitaka. Pokušavamo da doskočimo troškovima i nipošto ne želimo da odustanemo od poslovanja“, rekao nam je Santino Viki, vlasnik trgovine italijanskih prehrambenih proizvoda – koja u kriznoj 2020. obeležava osamnaest godina poslovanja.
Naš sagovornik bio je i prije dva mjeseca – kada smo zabilježili njegova očekivanja neposredno nakon primjene mjera za suzbijanje koronavirusa. Iako se ne odriče optimističnih procjena u pogledu okončanja krize – brine ga neizvijesnost u vezi sa njenim trajanjem.
„Imajući u vidu posljedice koje sve ovo ima na posao koji vodim, ali i druge poslove – broj nezaposlenih i psihičke poteškoće koje kriza izaziva – mislim da bi naši životi u budućnosti mogli izgledati potpuno drugačije. Kako na poslovnom, tako i na ličnom planu“, ukazuje Santino Viki.
Novu realnost uzrokovanu Kovidom 19 neposredno je iskusilo i osoblje jednog od betezdanskih restorana. Uprkos tome što i za njih zatvaranje nije bila opcija i opredijelili su se za isporuke specijaliteta azijske kuhinje – usljed prinudnih okolnosti broj zaposlenih je sa dvanaest smanjen na ukupno pet. Trenutno ostvaruju manje od pedeset procenata prometa – u poređenju sa periodom prije krize.
„Niko od nas nije bio spreman – nismo znali šta da radimo. Jasno, imali smo razvijen sistem dostave i prije krize – ali to je bio samo dodatak na promet koji smo ostvarivali dolaskom u lokal redovnih mušterija“, objašnjava za Glas Amerike Deni Sin, menadžer restorana Momo.
Kako kaže - potpuna pažnja usmjerena je na to da kvalitet hrane bude bolji od najboljeg – jer je to jedini način da se nose sa konkurencijom.
„Najiskrenije, govoreći kao radnik i menadžer restorana, sve to ne pomaže mnogo. Budućnost je neizvjesna ukoliko u budućnosti ne budemo u mogućnosti potpuno da otvorimo. Takođe, korisni bi bili novi državni podsticaji, kao i pregovori sa poslodavcima i vlasnicima lokala, koji bi rezultirali dodatnim olakšicama za radnike“, ukazuje Deni Sin.
Nešto nekonvencionalniji biznis, čija vlasnica je sa nestrpljenjem dočekala najave o popuštanju mjera u državi Merilend, nalazi se na Delrej aveniji. Bojazni zbog gubitaka, usljed prelaska na novu lokaciju, uzrokovale su ponovno otvaranje centra za staranje o životinjama – sa trideset četvorogodišnjom tradicijom.
„Zaposleni su bili na privremenom odsustvu – ali nikoga nismo otpustili. Tako da se sada, kako smo počeli da radimo, vraćaju. Za sve nas je ovo bio šok. Nikada nam se ništa slično nije dogodilo. Ranije smo bili primorani da zatvaramo zbog snježnih oluja – ali znali smo da će se snijeg otopiti. Ali ovo je sada situacija – za koju ne znamo kada će se otopiti“, ukazuje Beki Pju – vlasnica Centra za njegu kućnih ljubimaca "Bonžur".
Poput mnogih vlasnika malih biznisa – ukazuje da se prijavila za program državne pomoći za uplatu zarade zaposlenima (PPP, Paycheck Protection Program) za koji kaže da je mnogo značio u odluci da se ne odrekne nijednog zaposlenog.
„Nadam se da će u našem slučaju biti sve u redu. Naravno biće čudno, mi trenutno razgovaramo na otvorenom, u redovnim okonostima naši klijenti bi ušli unutra. Kupili bi nešto, proveli malo vremena. Sada je to svedeno na – dođeš, završiš posao i odeš. Nedostaju mi vremena kada bismo proćaskali sa ljudima“, kaže nam Beki Pju.
Bez mušterija gotovo da je ostao Edvard Kompton – vlasnik časovničarskog biznisa posljednjih četrdeset godina. Vrijeme prekraćuje boravkom u lokalu sa svojim ljubimcem Doktorom Peperom – čekajući na pozive klijenata.
„Klijenti su dolazili ili su me zvali na svakih nekoliko minuta. Sada je to dvoje-troje dnevno, ako i toliko. I to ne podrazumijeva nikakav angažman – već podizanje nečega što je već urađeno. I to je sve“, kaže nam Kompton.
Za državnu pomoć nije konkurisao, kako kaže, s obzirom na to da je jedini zaposleni – tumačeći i da vjerovatno ne bi ispunio potrebne uslove. Očekuje da će se kriza, u najvećoj mjeri smiriti do juna, kada očekuje da će ljudima tačnost njihovih časovnika ponovo postati važna.
„Svi su kod kuće – satovi im nisu potrebni. Gledaju televizijske programe koji ih učestalo informišu o tačnom vremenu. Međutim, kada počnu da izlaze počeće ponovo da misle o svojim časnovnicima“, kaže nam vlasnik „Ekerove časovničarske radnje“ u gradiću Betezda.
Prema najsvježijim podacima američkog Biroa za statistiku gotovo polovina građana Sjedinjenih Država (ukupan broj stanovnika je oko 330 miliona) navela je da su im prihodi smanjeni ili da žive sa osobom koja nema platu zbog gubitka posla ili smanjenog broja radnih sati. Više od petine građana strahuje da, narednog mjeseca, neće na vrijeme platiti rentu za stan ili ratu kredita.
